Lili Poljak nakon završenog studija fizičke i zdravstvene kulture (kineziologije), u Splitu 1989.g. odlazi u Berlin te upisuje, kao gost student, Fachhochschule fur Gestaltung, Pforzheim, gdje se sasvim slučajno susreće s tehnikom filcanja na kolegiju “installation art”. Fascinirana filcom, njegovim mogućnostima i ekspresivnošću kao materijalom, nastavlja ga intenzivno istraživati te pronalazi filc manufakturu u kojoj je naučila tehniku mokrog filcanja vune i izradu pokrivala za glavu. Po povratku u Hrvatsku utemeljuje udrugu (2003.g.) “FILC”, tj. filc manufakturu s idejom sakupljanja i korištenja vune kao odbačenog prirodnog resursa kod nas, razvijanje tehnike ručnog mokrog filcanja i suhog filcanja.

Ideju projekta sa kojom sam krenula na rezidenciju „filcanje s morem“ neočekivano se preusmjerila otkrićem starog rimskog bunara s boćatim vodom koji nas je okupio i otvorio nama rezidentima i domaćinima jednu novu dimenziju spontane sinergije u zajedničkim performansu završnog filcanja komada tkanine/filca na kojem su prikazani obrisi Biševa i njegovih uvala. Nadalje, intervencija u filcu na vanjskom prostoru na osušenom stabalcu, filcani jastuk za grljenje i u istim bojama ogromna zaštitna rukavica namjenjena svima koji vole kuhati na rezidenciji. Na kraju - konzerviranje filcom -obukla sam u filc predivnu i sto godina staru staklenu bocu koja je u vlasništvu našeg domaćina, kako bi je zaštitila i što duže sačuvala.

Sanja Milovac - knjižničarka i novinarka. "Jednom godišnje pakiram torbu i prepuštam se lutanju – susretu sa samom sobom, različitim kulturama i narodima svijeta. Svoj unutarnji svijet otkrivam i kroz radiofoniju, poeziju, aikido, meditaciju i ples. Boravak u sklopu rezidencije koristila sam za pisanje poezije i proze, a audio snimke Biševljana oblikovat ću u radijski putopis."

Ulazila sam na brod polako, s malim ljubičastim koferom
i s nekoliko vrećica hrane – na najudaljenijem naseljenom otoku nema trgovine, vrtića ni škole - dobrodošlicu će mi poželjeti morski ježevi i poludivlje mačke.

More je bilo mirno.
Putnici su punili škrinje s mesom i ribom, slagali konzerve,
pakete mlijeka, ulje i kruh,
dva madraca, ventilator i jedan stari stol,
limun i lubenice…
U žuljave prste urezivali su im se kanisteri pitke vode,
plinske su boce ležale na suncu.

Govorili su da je život na otoku težak - prepun tišine i samoće…
I da su rijetki oni koji ga prihvaćaju kao dom -
svega desetak stanovnika živi u starim
kamenim kućama, obrađuju vinograde,
beru rajčicu i masline, s kišnicom zalijevaju suhu zemlju.

Komiža je nestajala u daljini.

Mladić je nehotice razbio tri jaja,
žena s velikim objektivom hvatala je
plavetnilo i škrape, pogled na pučinu.
Iva je ponijela boje i kistove,
Lili vunu za filcanje…
U daljini se nazirao Svetac.
Jedna je djevojčica govorila njemački,
radnici srpski i albanski,
vjetar je stapao valove i buku motora.

"Biševo je prelijepo ali surovo, tu je vrijeme stalo.
Nema pitke vode, ne rađaju se djeca.
Za lošeg vremena Pruga ne plovi, ne možeš s otoka."
Bacili smo konope.
U prvoj uvali brod je napustio gospodin od osamdeset godina.
Hodao je bos i nasmiješen… U ruci je imao knjigu i vrećicu srdela.
"To je barba Pero. Kao dijete, bio je s obitelji u zbjegu u El Shattu.
Proputovao je svijet, a prije par godina vratio se na djedovinu.
Uvijek je bos, noću trči po otoku i peče torte."

Druga je uvala bila uvala zelenih agava i
bijelih čamaca.
"Danas, rijetko tko ide u ribanje -
mrežu ne smijemo bacati bez dozvole, na udicu nismo navikli."

Porat je bio treća, tirkizna uvala.
Sišla sam s broda na makadam…
U rukama sam nosila ljubičasti kofer,
a u njemu hrpu zapetljanih misli
i snove koje nisam dijelila s drugima –
jer ako ih izustim, mogli bi nestati,
skliznuti iz dubine svijesti ili pasti na morsko dno.
Poludivlje mačke motale su mi se oko nogu,
Grad je nestao u daljini.

(Biševsko ljeto, 2021.)

Jutra počinju s mirisom kave
i mora –
iz kamenog bunara vadim
bočatu vodu,
uranjam u hladnoću
ljeta.
Noge su prljave od prašine
i boje,
kosa raščupana,
ne znam koji je dan –
svejedno je…
udišem lavandu,
pozdravljam leptire
i bugenviliju.
Bol je nestala.
Divljina otoka
priziva sjećanja na savanu,
na stabla baobaba i akacije,
glasanje hijena.
Dok koračam zaraslim kozjim putevima –
ostavljam za sobom
vijugave bolničke hodnike,
iglu u kostima…
osjećaje koje ne mogu oblikovati,
šum mora.
I tek kad praznina postane opipljiva,
kad nestane odvojenosti između mene i niskog raslinja –
tad osjetim ritam disanja i
duboku zahvalnost
prema Zemlji po kojoj hodam.

(Biševsko ljeto, 2021)

Jutra počinju s mirisom kavei mora –iz kamenog bunara vadimbočatu vodu,uranjam u hladnoćuljeta.Noge su prljave od prašinei boje,kosa raščupana,ne znam koji je dan –svejedno je…udišem lavandu,pozdravljam leptirei bugenviliju.Bol je nestala.Divljina otokapriziva sjećanja na savanu,na stabla baobaba i akacije,glasanje hijena.Dok koračam zaraslim kozjim putevima –ostavljam za sobomvijugave bolničke hodnike,iglu u kostima…osjećaje koje ne mogu oblikovati,šum mora.I tek kad praznina postane opipljiva,kad nestane odvojenosti između mene i niskog raslinja –tad osjetim ritam disanja iduboku zahvalnostprema Zemlji po kojoj hodam.(Biševsko ljeto, 2021)

Iva Sabolić: Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci usavršila je grafiku, ali i započela istraživanje ostalih medija i njihovih međuodnosa. Bavi se grafikom, glazbom, fotografijom i slikarstvom. Kroz radove pokušava odgovoriti na pitanje multidisciplinarnosti i brojnih korelacija koje se očituju kroz sva područja čovjekova djelovanja. Proučava tišinu vizualnog djela koja se realizira zvukom, a u radovima istražuje teksture i makro detalje.

Na rezidenciji sam izradila nekoliko radova koji ističu teksture i boje mora, stijena i vegetacije otoka. Oslikala sam kamenje tehnikom akvarela te ih pričvrstila na obojane daske. Uslijedili su akrili na kartonima i oslikana tkanina koji prikazuju apstraktne vizure krajolika. Ispisala sam naziv naše rezidencije na drvu koje sada stoji na ulazu u dvorište. Obilazeći otok, napravila sam mnogo fotografija od kojih planiram napraviti mali kolaž. Stari rimski bunar s boćatom vodom poslužio je nama rezidenticama kao scenografija za izvedbu malog performansa, filcanja vune bosim nogama. Cijeli performans snimila sam kamerom, a video ću spojiti sa zvukom i glasom.