Welcome to Bisevo!

Diary → Otok kao atelje III.

30-07-2021 — 06-08-2021 // Fully booked

Rezidencija Otok kao atelje otvorena je umjetnicima, ali i svim kreativcima koji žele sudjelovati u BILjET-u i ostaviti dio sebe na otoku. Rezidenti na licu mjesta stvaraju inspirirani okruženjem. Izolacija, suradnja i participacija svih prisutnih u specifičnom krajoliku preoblikuje ideju ateljea u jedno istraživačko putovanje. Kao i u svim ostalim rezidencijama, radovi i istraživanja su u skladu s kulturno-ekološkom održivošću otoka Biševa. Otok kao atelje sastoji se od 4 tjedna rezidencija od kojih svaki uključuje najviše 5 sudionika.

Karla Čurčinski rođena je 1993. godine u Zagrebu. Diplomirala je grafiku 2017 godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Svjetlana Junakovića. Zimski semestar 2015./ 2016. je provela u inozemstvu, Belfastu, Sjevernoj lrskoj u sklopu Erasmus+ programa. Sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je dobitnica dviju Rektorovih nagrada: Rektorova nagrada za akademsku godinu 2014./2015. za operu “Madamme Buffault” Borisa Papandopula i Rektorove nagrade za akademsku godinu 2015./2016. za operu “Agrippina” G.F. Handela. Članica je HDLU-a i HULU-a. Živi i radi u Zagrebu kao ilustratorica i grafička dizajnerica.

Koliko jednostavan život može biti to najbolje pokazuje ovaj mali otok. Iako ograničen nekim suvremenim kvalifikacijama, izrazavajući jak temperament, vlastitu mikroklimu i grubo tlo otok nosi ono sto čovjek svakodnevno zanemaruje i gleda kao prepreku. Predajući se otoku on zauzvrat pokazuje sve svoje ljepote koje nije moguće doživit preko malih ekrana. "Za odmorit duh i tijelo" kako kažu ali ovdje se čini kao da se preporodiš i zeliš zadržati novostečene male navike koje bi nastavio i kada ga napustiš jer napokon vidiš što je dovoljno a to je tako malo.

U radovima sam pokušala prikazati te naše male rutine, uzdahe kad je pogled bio prelijep za izustiti rijec, (ne)zgode bez vode jer je gotovo nikad nismo nosili na plažu i izlete, druženja, dobre spize, slučajni novi kućni ljubimci, složnost i, naravno, uvijek prisutno sunce.

Vrijeme i memorija su dva korespondirajuća faktora kojima se bavim. Vrijeme mi predstavlja prepreku i konstantno ga pokušavam uhvatiti, prikazati određeni trenutak, njegov osjećaj, atmosferu i izgled. U isti kalup spada i fenomen čekanja. On bi bio poput neke podvrste vremena. Neizbježan, potreban i repetitivan. Svijet čekanja je bitno osjetan iako on nije toliko vizualan. Svijet čekanja ujedno svijet događanja. Oni su u međusobnoj korelaciji. Dok čekamo stvari se događaju pred nama a mi ih gledamo transparentnim velom. Rijetko tko stoji na mjestu i čeka. Na trenutke se c:ini daje svijet preubrzan da bismo samo stajali i čekali a opet prespor za ono sto najviše priželjkujemo. U nekim od svojih radova naglašavam protok vremena i objašnjavam ih kao nevidljiva vrata kroz koja kada provirim, osjetim propuh prošlosti. Poneki radovi sadržavaju objekte koje tumače taj prolaz u koji uskačem i ,,ponovo doživljavam” prisjećajući se onih bitnih fragmenata u toj memoriji. I dok je fenomen ubrzanog prolaska vremena čest i zbunjujuć, on je nas suputnik svakodnevan, neugodan i nepouzdan. Zbog toga što je beskonačan on često usađuje strah iz razloga upravo suprotnih i neprirodnim nama samima te paralizira svojim nedostatkom. Ono nas zbog svoje brzopletosti fascinira, uljepšava do trenutka kada shvatimo da egzistira i potom nestaje.

Karla stvara u sklopu rezidencije SNG.

Bojan Krivokapić (1985), objavio je: "Trči Lilit, zapinju demoni" (kratke priče, 2013), "Žoharov let" (poezija, 2014), "Proleće se na put sprema" (roman, 2017), i "Gnezdo dečaka" (poezija, 2019). Vodi radionice kreativnog pisanja. Živi i radi kao samostalni umjetnik u Novom Sadu. Zvanični sajt: bojankrivokapic.com

Tijekom rezidencijalnog boravka na Biševu Bojan istražuje otočku svakodnevicu, sudare i dodirne točke onog što je na otoku stalno, te onog što je tu samo privremeno – ljudi i prirode – iz čega će nastati proza kojoj se već unaprijed radujemo :)

Manuela Pauk rođena je 1994. godine u Zagrebu, a odrasla je u Šibeniku. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Redoviti je član umjetničkih udruga HDLU i HULU. Samostalne su joj izložbe Stari svijet u Galeriji Nest (2020.), Kroj za kornjaču u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković u Zagrebu (2020.), Ludički juriš u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu (2019.) i Galeriji sv. Krševana u Šibeniku (2018.) i Muze u Knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu (2018.).. Također, bavi se sitotiskom, risografijom, modeliranjem, izradom igračaka i muralima.

Na rezidenciji BiLjet me se posebno dojmila priroda Biševa – ona je pitoma i divlja. Plaže su pješčane, more je tirkizno i toplo, ali otoku nedostaje pitka voda. Taj kontrast obilja slane vode i manjka slatke, pitke vode me potaknuo da se inspiriram plavom bojom, bojom koja asocira na vodene površine. Pronađeni materijal iz zemlje (kamenje) sam nijansirala plavom bojom. Zatim sam to kamenje aranžirala na jednoj od terasa izgrađenih od suhozida koje okružuju biševsku kuću gdje se rezidencije održavaju. Valovite pruge od nijansiranog kamenja asociraju na vodu koja teče, koju otok nema i na more kojim je otok okružen. Druga asocijacija koju instalacija budi su zmije. Jedne večeri naše rezidencije je Pepa, pitoma mačka koja je česti gost kuće kružila je oko stola i zatim se uznemirila. Ispod jedne od pokretnih paleta pronašla je zmiju koju je uhvatila i ubila. Ta zgoda govori sve o prirodi otoka: otok je u isto vrijeme prekrasan i zastrašujući. Za vrijeme svog boravka na BiLJet rezidenciji sam također pronašla vremena da radim na drugom radu – instalaciji koja će biti postavljena u Zagrebu, 315 km zračne linije od Biševa. Svidjela mi se ta sloboda koju je rezidencija Otok kao atelje pružio. Manjak strukturiranosti i suživot s otočanima, otočkim životinjama i kolegama je bio iznimno inspirativan za mene.

Filip Smrekar je suvremeni umjetnik rođen u Zagrebu 1991. godine. Od 2011. do 2017. godine studira na Likovnoj Akademiji u Zagrebu kad i postaje Magistar grafike u klasi R. Šimraka. Sudjelovao u brojnim skupnim projektima i izložbama, a trenutno živi i djeluje u Zagrebu.

Neočekivano, to je riječ kojom bi opisao svoje doživljaje otoka Biševa. Neočekivano i neobično, iako se to primjećuje tek pomnijim promatranjem. Ponukan skrivenim čarima otoka uzeo sam si za zadaću da zabilježim, uhvatim i dotaknem te trenutke koji su naizgled sasvim obični no u sebi kriju magiju tog otoka zvanog Biševo.

Prepoznavši suptilne čari mjesta gdje je vrijeme odmaklo tražio sam njegove najiskonskije prizore medijem prošlog vremena, ali medijem koji mi se cinio neizmjerno prikladnim za otok Biševo. Analogna fotografija je poput samog otoka: Neki bi rekli neprikladno za 21. stoljece no elementi tehnologije postoje, ta tehnologija je tehnologija prošlosti a bas su njeni nedostatci i poteškoće jedan od glavnih čimbenika koji cine i moj odabrani medij i otok toliko privlačnim.