BIŠEVO – (MODRA) ŠPILJA. KOMIŽA Prilog istraživanju kontinuiteta i etničko-kulturnih simbioza na istočnoj jadranskoj obali
29.05.2021.
Autor: Mate SUIĆ, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku broj 86, 1993., str. 119-124.
Predlažu se nove etimologije za imena mjesta (otoka) Biševo (talijanski Busi) i za mjesto Komiža na otoku Visu. I ovdje je hrvatski jezik iskazao svoju konzervativnost i sačuvao stariji oblik, kao i u mnogim drugim toponimima na istočnom jadranskom prostoru.
Rješavanje problema antičkoga greciteta na hrvatskom obalnom prostoru, posebno na jadranskim otocima, već odavna zaokuplja pažnju naših istaknutih istraživača, od kojih valja posebno izdvojiti nekoliko njih poznatih u svijetu: don Franu Bulića, Šimu Ljubića, Josipa Brunšmida, Mihovila Abramića, Grgu Novaka. Inozemne istraživače, kojih ima lijepi broj, ovdje ne spominjemo, premda bi i njihova djela i u ovoj prilici zasluživala da budu, uz kritički osvrt, također prisutna u ovim našim razmatranjima. Maločas navedenim našim zaslužnim istraživačima helenstva na našim obalama bez kolebanja možemo pridružiti i ime našeg preminulog Duje Rendića-Miočevića, kome posvećujem ovaj skromni prilog. Po svom kulturnom i znanstvenom habitusu on je nesumnjivo posjedovao solidna znanja iz čitava spleta povijesnih disciplina, temelje kojih je stekao studijem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je diplomirao studijsku grupu (koju bi trebalo opet aktivirati) koja predstavlja koherentnu tematsku cjelinu: klasičku filologiju (grčki jezik i književnost, latinski jezik i rimska književnost, s kolegijima iz grčkih i rimskih starina, državnih i privatnih), arheologiju (kojoj je osnovu činila klasička arheologija, s elementima provincijalne, s epigrafijom i numizmatikom), opću povijest staroga vijeka (prošlost staroga Istoka, Grčke i Rima). Interdisciplinarnost kojom se odlikuju mnogi Rendićevi radovi, dobrim dijelom je uvjetovana njegovim fakultetskim studijem. Uza sve to (što nije malo), već na početku svoje karijere u Arheološkom muzeju u Splitu, on je proširio interes svojih proučavanja novim orijentacijama, posebno kad je riječ o istraživanjima staroga kršćanstva ili o nekim problemima iz naše ranije hrvatske povijesti, gdje se njegova erudicija integrirala s njegovim patriotizmom. Kad je pak riječ o Grcima na našem Jadranu, i tu se očitovala Rendićeva osnovna ideja, da su mnoge grčke tekovine sastavni dijelovi prošlosti naše zemlje, da je helenizacija naših obala imala vidnog udjela u razvitku autohtonih kultura ilirskog područja. “Iliri i Grci” prva su opsežna poglavlja sa 410 stranica, od ukupno 926 stranica čitava zbornika njegovih radova, objavljenih s vrlo indikativnim naslovom “Iliri i antički svijet”. Toj cjelini pripadaju i neki Rendićevi radovi posvećeni historijskoj geografiji, topografiji i toponomastici nekih geografskih pojmova, pojava kojih treba zahvaliti grčkom prisustvu na našim obalama. U tu kategoriju spada i ovaj naš rad, koji se odnosi na dva stara imena mjesta (Komiža, Biševo) na o. Visu i nedaleko od njega, koja su, po našem mišljenju, grčkoga postanja.
Čitatelju ovog članka neće promaći opaska, da smo između imenica “Biševo” i “špilja” postavili crticu i da smo pridjev “modra” izlučili kao nebitni element sintagme. Upućeniji stručnjak će odmah prozrijeti našu nakanu: da dokažemo (ako se u razmatranju ovakvih pitanja uopće može nešto dokazati) kako između toponima Biševo i opće imenice špilja postoji odnos semantičke srodnosti, da su to zapravo, kako će se vidjeti, dvije (gotovo) izonimije.
Prije toga osvrnut ćemo se i na jedno ime mjesta na otoku Visu (Issa). To je mjesto Komiža. Petar Skok, znanstveni otac naše toponomastike, posebno jadranske, izrazio je mišljenje da je ovaj toponim grčkog podrijetla (SiR 194, 197), u čemu, kako će se vidjeti, ima potpuno pravo. Ne možemo se s njime složiti u pitanju etimologije tog imena. On pretpostavlja, da je taj naziv Komiža stekla po imenu vlasnika terena, koji se zvao Nikomed. Evo što on o tome donosi (SiR 194): “Kao maloazijska Nikomedija, Komiža bi, ako je ovo istina, značila mjesto gdje je neki viški Grk Nikomedes imao svoju kuću, posjed, vinograd ili što slično”. Što se tiče iznošenja glasovnih promjena, od Nikomeda do Komiže, ono je posve u redu: početno Ni- je moglo ispasti jer je bilo shvaćeno kao prijedlog In; itacizmom je -me- prešlo u -mi (Komidia), a -dia - u za. Očito je Skok ovdje bio ponesen veoma velikim brojem latinskih predijalnih imena, nastalih po imenima vlasnika zemljišta, u agerima rimskih gradova, kao što su npr. Bassiana od kognomena Bassus, Proculiana od Proculus (današnji Bošana i Prokljan). Možda je i u naših Grka na Jadranu bilo takvih pojava, ne znam da li bismo ovamo mogli pridružiti naš horttis Metrodori iz Salone, no to ne može poslužiti kao paradigma predijalnih imena na grčkom području. Po našem mišljenju, Komiža je stekla ime u kome se očituje odnos jednog naselja ruralnog tipa prema naselju gradskoga tipa, središtu polisa kojemu to selo pripada. Dakle: Issa je polis (grad-država), a naša Komiža “selo”, grčki κώμη (dorski κώμα : to bi u kratko bilo “Viško selo”. Ako napravimo složenicu na grčkom jeziku, dobijamo oblik κωμισία. Od toga je posve pravilno, preko κώμη ίσια nastalo ime Komiža. Sada je ovo ime još jedna ilustracija odnosa “grad:selo”, koji su iz grčkoga kruga bolje poznati u vrijeme rimske dominacije u našoj zemlji. Ova zavisnost u neku ruku osvjetljuju subordinaciju zavisnih naselja u odnosu na centar. Taj se odnos do danas na neki način sačuvao, po čemu se u ovome slučaju lijepo uklapa Skokova konstatacija (SiR 194), da Komižani smatraju Lučane (tj. gradsko pučanstvo) kao gospodu. Nema sumnje da bi daljnja istraživanja tih pojava u regionima gdje su postojala grčka (u načelu uvijek) gradska naselja, kompetencije kojih su se protezale i na susjedni teritorij, koji je bio naseljen pretežno autohtonim stanovništvom, gore rečeno i potvrdila. Na drugom sam mjestu izrazio pretpostavku, da je u sličnom odnosu niz stoljeća bilo naselje na mjestu današnjeg Hvara, koje je u postantičko doba preuzelo ulogu staroga centra, Farosa u Starome Gradu. U svakom slučaju i ovdje je dobro sjetiti se Skokova opreza; novi nalazi često donose i velika iznenađenja.
Prije nego li pređemo na razmatranje postanja otočića Biševa, bit će dobro vidjeti, što je o tome napisao naš Skok. U svom kapitalnom djelu “Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima”, na ime otočića Biševa osvrnuo se nekoliko puta. “Od imena (insula) Busi stvoriše oni (misli na Hrvate) Biševo (s dugim silaznim akcentom na -i-). Staje stari dalmatinski naziv Busi, ne mogu pravo kazati... da li je to -i- latinski nastavak za genitiv singulara ili za nominativ plurala, ili što drugo”. Na str. 228, u bilj. 6, donosi potvrde s varijantama iz dokumenata XII. i XIII. stoljeća: de Buci, de Buco, de Busi, dok u bilj. 7, na str. 228 kaže: “Moglo bi biti, da je Busi ilirsko lično ime. Na mesapskim natpisima u Južnoj Italiji čita se Busi (plural). Upor. Ribezzo. La lingua degli antichi Messapi, str. 46. Ima i žensko lično ime Busa, kao i Busidus”. Zatim citira Schulzea: “... ilirski oblik Beusas, Beuzantis... ako to stoji, onda bi insula Busi bila ostrvo nekog Ilira koji se zvao Busius'. To bi bio, kako Skok drži, naš posjedovni genitiv. Dvadesetak godina kasnije, u svom etimologijskom rječniku (Et. R., I, Zagreb 1971., str. 158. s. V.), napomenuvši da je Biševo treći dalmatinski otok koji ima pridjevski sufiks ov/ev, nastavljen na predslavensku osnovu, tvrdi izričito da “talijanski Busi sadrži zacijelo prvobitni naziv. Dočetno -i je kao u Zuri (hrv. Žirje) zacijelo ostatak lat. lokativa na -i kao u tal. Rimini < lat. Ariminium ili Ascoli < lat. Ausculum. Busi je možda (ilirsko ?) osobno ime koje je dobro potvrđeno u Panoniji i u Daciji: Beusas, gen. Beuzant-, Buzetius, Buzetia, u Apuliji Busta, Busa, na mesapijskim napisima Bosat, Baotas". Citira sebe (SiR), Ribezza i Kraheov Leksikon ilirskih imena. Da je oblik Busi nepromijenjeni ostatak jednog ilirskog imena u posesivnom genitivu, jedva je uopće i moguće. Ono bi u tom slučaju moralo “neozlijeđeno” proći kroz sve Scile i Haribde fonetskih promjena u ilirskom, grčkom, latinskom, romanskom i napokon hrvatskom jeziku. Sama mogućnost nepromijenjenog prežitka jednog ilirskog imena predstavljala bi znamenitost. Skok se bavio i ilirologijom, pa mu je ilirska toponomastika i te kako bila bliska. No ovdje je on jamačno pretjerao, kao i u tumačenju toponima Salbana kod Barbata na o. Rabu, koji bi, po njemu potjecao od imena ilirskog božanstva Silvana. Očito je da se ovdje radi o finom pijesku, salbunu, što potvrđuje i tamošnji toponim Melna (od Mei- pijesak), dok nedaleko od Barbata, bliže gradu Rabu, kod Banjola, postoji lokalitet koji se zove “Prsur” (od lat. frixorium kako je Skok odavna utvrdio) a po našem mišljenju odnosi se na crni, muljeviti pijesak u Banjolu, koji se po tome razlikuje od onoga u Barbatu. Dakako, naslijedili smo vrlo veliki broj imena mjesta ilirskog postanja, ali, koliko znamo, niti jedno koje je kroz dvije tisuće godina ostalo nepromijenjeno. Od Skoka moramo ovdje prihvatiti, da je ono -i- u Biševo nastalo od dugog latinskog -u-. Ovdje zapravo od jednog -y-, koji se u klasičko doba također izgovarao kao u (usp. grčki Libymoi za Libumi). Naše je naime mišljenje, koje smo samo uzgred spomenuli, da osnovu naziva Biševa predstavlja grčka imenica abyssus, odnosno bolje bez a- : byssus (isto i bythos. Sene 162, sa značenjem: “dubina, osobito morska; uop. bezdana”). U kasnoj antici i u Novom zavjetu pojavljuje se u latinskom oblik abyssos (abyssus abyssum invocat). No, sve da je oblik s početnim a- prvobitan, vjerojatno bi ispao, jer bi bio shvaćen kao prijedlog (npr. Rimini od Ariminium, kod nas Bravizo, od Abravico - Obrovica). Prema tome Biševo je grčkog postanja, a poteklo je od jedne osnove bis -, koja je dobila nastavak -ovo, kao Lastovo, Čiovo i još neki otoci. Po svemu se vidi, da talijanski oblik Busi potječe od neke druge riječi. Vidjet ćemo, ni grčke ni latinske, ali koja se svojim značenjem naslanja na grčki, a potom i hrvatski oblik. Imenica (A)byssos može imati čitav niz riječi međusobno srodnih značenja. Počnimo od “bezdan”, koji susrećemo u nazivu špilje Bezdanjače u Lici, koja je važno arheološko nalazište. Gotovo isto značenje ima i riječ “ponor”. Običniji je naziv “špilja”. Ona je također grčkog postanja (Skok, Et. R. 311 s. v.) : u klasičkom grecitetu je glasila spelaion (nastala od spelyngs), od čega je u latinskom potekla riječ spelunca (usp. naziv spelej za mjesta Mitrina kulta). U novogrčkom (koji je u našim krajevima ostavio vrlo mnogo tragova) glasio je spelta, djelovanjem itacizma spilla, kako i glasi u hrvatskom jeziku. U njemu se udomaćila vrlo rano, pa je obično smatramo hrvatskom riječi. Često je u upotrebi kad je riječ o pojmovima kao što je naše Biševo: na samom Visu imamo naziv mjesta Po(d)spil(j)e, na susjednom Hvaru Grabčevu špilju (poznato neolitičko nalazište upravo kao i Markova špilja.) Usporedi npr. znatan broj toponima “Spila”, “Spile”, “Spilice” na o. Braču (Šimunović 174, 196, 198, 276). Starog slavenskog postanja je naziv “peć”, “pećina”, koja se sačuvala npr. u imenu (složenici) mađarskoga glavnoga grada Budapest.
Malo dalje u nijansiranju, stoji riječ “jama”, koja također može zamijenjivati apelativ “špilja”, kako će se vidjeti, posebno u slovenskom jeziku (npr. Postojnska jama i mnogo drugih). Tu bi naša serija kvaziizonimija završavala. Talijanski naziv Busi ne možemo povezati ni s jednom iznesenom varijantom. To nas primorava da idemo dalje i istražimo da li ima još riječi, u našem i u talijanskom jeziku, koje možemo smatrati srodnima. Po našem mišljenju, to je imenica “rupa”, po kojoj su nastala imena mjesta “Rupa”, “Rupe”, “Rupotine” i si. (Jedno mjesto tog imena spominje Skok na o. Rabu (SiR 64), gdje također navodi i ime Ponor. Da li kontaminacijom, da li semantičkim “naslanjanjem” ili potpuno nezavisno od grčko-hrvatskog oblika, Talijani su za ovaj “bezdan”, “ponor”, “špilju” i “jamu” uzeli svoju riječ. Ako pogledamo u dokumentima sačuvane oblike Buci i si., njih bi trebalo izvoditi od tal. književne imenice “buco”; (usp. Deanović-Jemej 685 s. V. rupa\ “f buco, buca, foro... (jama), fossa...” Jedna od spomenutih potvrda Buso zahvaljuje svoju fonetiku (-s- umjesto -c-) dijalektu, i to mletačkom, koji je imao i svoju varijantu u mnogim mjestima na našem primorju. Podzemni tunel vodovoda, izduben u živcu kamenu na o. Pagu, narod zove “Talijanova buža”. U jednom starijem izdanju rječnika mletačkog dijalekta (G. Boerio str. 78 s. V. “buso”), tu je imenica u muškom rodu, mada se u našim krajevima koliko mi je poznato bolje udomaćila riječ u ženskom: “buža”. Tako se u Rabu naziva mali nadsvođeni ulaz u grad kroz bedeme, a to isto susrećemo i u zidinama Dioklecijanove palače južno od Srebrnih vrata. Vjerojatno se tako zvao i mali otvor za nuždu kod samostana Sv. Krševana, koji se također spominje u izvorima. Obje varijante (“buso” - “buco” (bugio) donosi i Etimološki rječnik vol. I, što su ga izradili C. Battisti i G. Alessio (str. 61 s. v.). Sačuvani oblik Busi vjerojatno je nominativ plurala, kao i Zuri za otok Žirje, kako misli Skok. Što se tiče apelativa “jama” on je često i kod nas u funkciji naziva za špilju: “jama, jame, jamica, jamina” donosi Šimunović (str. 145) u svojoj toponomastici otoka Brača. Na otoku Cresu postoji lokalitet Jamina Sredi,koja je važno arheološko nalazište ostataka iz prethistorije. Biševo je svakako izvanredan prirodni fenomen sa svojom Modrom špiljom. Stoga je posve na mjestu pretpostavka, da je on i prije dolaska Grka imao svoje “ilirsko” ime. Lako je moguće, da je to ime semantički bilo veoma blizu grčkom nazivu, a potom i hrvatskom. Prije dvije tisuće godina razina Jadranskog mora bila je dva metra niža od današnje. Tom činjenicom udubina je sve više iskazivala karakter špilje, a morska dinamika koja je nastajala izmjenom plime i oseke mogla se smatrati kao vrtlog, nevidljivi bezdan, koji dnevno dva puta (bis in diem kako piše Pavao Đakon, usisava i bljuje vodenu masu (Suić, Jadranske harybde). Isto tako je opravdano pitanje, nije li Modra špilja i u predantičko doba imala nekakav atribut, možda upravo po boji mora, tj. atribut tipa mélaina, lat. nigra, za nedaleki otok Korkyru (Korčulu).
Evo, διάδωρα mom dragom Duji, kao dokaz sjećanja na staze kojima smo dugi niz godina zajedno kročili. Pogotovo kao još jedan dokaz, da smo mi Hrvati u daleko većoj mjeri od Romana i Talijana, čuvali starije oblike imena mjesta na našem jadranskom prostoru, pa i one predrimskog grčkog postanja.
I, na kraju, ne zaboravimo na skromnost: ako je naučenjak svjetskoga glasa Petar Skok često bio samokritičan, pa i kod raspravljanja o problemima kojima se mi ovdje bavimo (pošteno je kazao, da “sve ovo može biti puka lingvistička mašta”), to isto i mi ponavljamo ne smatrajući da smo time minorizirali rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja.
OSNOVNA LITERATURA
M. DEANOVIĆ -J. JERNEJ, Hrvatsko ili srpsko-talijanski rječnik, Zagreb 1975.
M. DIVKOVIĆ, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb 1904, III izd. (Reprint 1991).
G. BOERIO, Dizionario del dialetto Veneziano, Venezia 1829.
C. BATTISTI - G. ALESSIO, Dizionario etimologico Italiano, vol.I, Firenze 1950.
D. RENDIĆ - MIOČEVIĆ - Ίόνιος τό γένος Ίλλνριός, Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik posvećen G. Novaku, Zagreb 1970., str. 347 d.
ISTI, Prilozi etnografiji i topografiji naše obale u staro doba, 1 (Jadasini), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LII, 1935-1949, Split 1950., str. 19 d.
ISTI, Prilozi etnografiji i topografiji naše obale u staro doba, (II) - Pseudo-Skilakov Καταρβάτηςί ποταμός južna granica Libumije, (Historijski zbornik III/14, Zagreb 1950., str. 221 d.
ISTI, Iliri između barbarskog i helenskog svijeta. Iliri i antički svijet, Split 1989., str. 27 d. P. SKOK, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (SiR) - toponomastička ispitivanja, Zagreb 1950.
ISTI, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Et.R.), Zagreb I 1970., II 1972., III 1973.
S. SENC, Grčko-hrvatski rječnik za škole, VII izd. Zagreb 1910. (Reprint 1991).
M. SUIĆ, Jadranske harybde, Onomastica Iugoslavica.
P. ŠIMUNOVIĆ. Toponimija otoka Brača, Supetar 1972.
BIŠEVO - GROTTA (AZZURRA) . ΚΟΜΙΖΑ Un contributo alle ricerche sulla continuità e simbiosi etnico-culturale sulla costa orientale dell’Adriatico
(Riassunto)
Nell'articolo viene suggerita una nuova etimologia per i nomi del luogo e dell’isola di Biševo (in italiano “Busi”) come pure per il nome del paese di Komiža, situato nell’isola di Vis.
Il toponimo Komiža non deriverebbe secondo l’autore dal nome di proprietari, che potevano essere persino Illirici come lo credeva Skok, ma dal sintagma greco kome (oppure komd) Issia.
Il nome dell’isola di Biševo, derivato dal famoso fenomeno naturale nell’isola chiamato “Grotta azzurra”, è formato dalla parola greca ( à)byssos, con la radice byss-, alla quale veniva poi collocato il suffisso croato -evo. Il toponimo .Bim, distaccatosi nella lingua italiana dalla forma croata, per effetto della etimologia popolare veniva apoggiato sulla parola buco, in dialetto veneziano buso con il femminile busa.
Di conseguenza, è anche qui che la lingua croata, dimostrando il suo senso tradizionalista, conservò forma più antica della parola come lo dimostra d’altronde la gran parte della toponomastica croata nella regione adriatica orientale.
La forma veneziana Busi, allo stesso modo come il nome dell’isola di Žirje, in italiano Zuri, viene costituita dal nominativo della parola al plurale.
(Traduzione dal croato: I. Donadini)
Autor: Mate SUIĆ, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku broj 86, 1993., str. 119-124.
Predlažu se nove etimologije za imena mjesta (otoka) Biševo (talijanski Busi) i za mjesto Komiža na otoku Visu. I ovdje je hrvatski jezik iskazao svoju konzervativnost i sačuvao stariji oblik, kao i u mnogim drugim toponimima na istočnom jadranskom prostoru.
Rješavanje problema antičkoga greciteta na hrvatskom obalnom prostoru, posebno na jadranskim otocima, već odavna zaokuplja pažnju naših istaknutih istraživača, od kojih valja posebno izdvojiti nekoliko njih poznatih u svijetu: don Franu Bulića, Šimu Ljubića, Josipa Brunšmida, Mihovila Abramića, Grgu Novaka. Inozemne istraživače, kojih ima lijepi broj, ovdje ne spominjemo, premda bi i njihova djela i u ovoj prilici zasluživala da budu, uz kritički osvrt, također prisutna u ovim našim razmatranjima. Maločas navedenim našim zaslužnim istraživačima helenstva na našim obalama bez kolebanja možemo pridružiti i ime našeg preminulog Duje Rendića-Miočevića, kome posvećujem ovaj skromni prilog. Po svom kulturnom i znanstvenom habitusu on je nesumnjivo posjedovao solidna znanja iz čitava spleta povijesnih disciplina, temelje kojih je stekao studijem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je diplomirao studijsku grupu (koju bi trebalo opet aktivirati) koja predstavlja koherentnu tematsku cjelinu: klasičku filologiju (grčki jezik i književnost, latinski jezik i rimska književnost, s kolegijima iz grčkih i rimskih starina, državnih i privatnih), arheologiju (kojoj je osnovu činila klasička arheologija, s elementima provincijalne, s epigrafijom i numizmatikom), opću povijest staroga vijeka (prošlost staroga Istoka, Grčke i Rima). Interdisciplinarnost kojom se odlikuju mnogi Rendićevi radovi, dobrim dijelom je uvjetovana njegovim fakultetskim studijem. Uza sve to (što nije malo), već na početku svoje karijere u Arheološkom muzeju u Splitu, on je proširio interes svojih proučavanja novim orijentacijama, posebno kad je riječ o istraživanjima staroga kršćanstva ili o nekim problemima iz naše ranije hrvatske povijesti, gdje se njegova erudicija integrirala s njegovim patriotizmom. Kad je pak riječ o Grcima na našem Jadranu, i tu se očitovala Rendićeva osnovna ideja, da su mnoge grčke tekovine sastavni dijelovi prošlosti naše zemlje, da je helenizacija naših obala imala vidnog udjela u razvitku autohtonih kultura ilirskog područja. “Iliri i Grci” prva su opsežna poglavlja sa 410 stranica, od ukupno 926 stranica čitava zbornika njegovih radova, objavljenih s vrlo indikativnim naslovom “Iliri i antički svijet”. Toj cjelini pripadaju i neki Rendićevi radovi posvećeni historijskoj geografiji, topografiji i toponomastici nekih geografskih pojmova, pojava kojih treba zahvaliti grčkom prisustvu na našim obalama. U tu kategoriju spada i ovaj naš rad, koji se odnosi na dva stara imena mjesta (Komiža, Biševo) na o. Visu i nedaleko od njega, koja su, po našem mišljenju, grčkoga postanja.
Čitatelju ovog članka neće promaći opaska, da smo između imenica “Biševo” i “špilja” postavili crticu i da smo pridjev “modra” izlučili kao nebitni element sintagme. Upućeniji stručnjak će odmah prozrijeti našu nakanu: da dokažemo (ako se u razmatranju ovakvih pitanja uopće može nešto dokazati) kako između toponima Biševo i opće imenice špilja postoji odnos semantičke srodnosti, da su to zapravo, kako će se vidjeti, dvije (gotovo) izonimije.
Prije toga osvrnut ćemo se i na jedno ime mjesta na otoku Visu (Issa). To je mjesto Komiža. Petar Skok, znanstveni otac naše toponomastike, posebno jadranske, izrazio je mišljenje da je ovaj toponim grčkog podrijetla (SiR 194, 197), u čemu, kako će se vidjeti, ima potpuno pravo. Ne možemo se s njime složiti u pitanju etimologije tog imena. On pretpostavlja, da je taj naziv Komiža stekla po imenu vlasnika terena, koji se zvao Nikomed. Evo što on o tome donosi (SiR 194): “Kao maloazijska Nikomedija, Komiža bi, ako je ovo istina, značila mjesto gdje je neki viški Grk Nikomedes imao svoju kuću, posjed, vinograd ili što slično”. Što se tiče iznošenja glasovnih promjena, od Nikomeda do Komiže, ono je posve u redu: početno Ni- je moglo ispasti jer je bilo shvaćeno kao prijedlog In; itacizmom je -me- prešlo u -mi (Komidia), a -dia - u za. Očito je Skok ovdje bio ponesen veoma velikim brojem latinskih predijalnih imena, nastalih po imenima vlasnika zemljišta, u agerima rimskih gradova, kao što su npr. Bassiana od kognomena Bassus, Proculiana od Proculus (današnji Bošana i Prokljan). Možda je i u naših Grka na Jadranu bilo takvih pojava, ne znam da li bismo ovamo mogli pridružiti naš horttis Metrodori iz Salone, no to ne može poslužiti kao paradigma predijalnih imena na grčkom području. Po našem mišljenju, Komiža je stekla ime u kome se očituje odnos jednog naselja ruralnog tipa prema naselju gradskoga tipa, središtu polisa kojemu to selo pripada. Dakle: Issa je polis (grad-država), a naša Komiža “selo”, grčki κώμη (dorski κώμα : to bi u kratko bilo “Viško selo”. Ako napravimo složenicu na grčkom jeziku, dobijamo oblik κωμισία. Od toga je posve pravilno, preko κώμη ίσια nastalo ime Komiža. Sada je ovo ime još jedna ilustracija odnosa “grad:selo”, koji su iz grčkoga kruga bolje poznati u vrijeme rimske dominacije u našoj zemlji. Ova zavisnost u neku ruku osvjetljuju subordinaciju zavisnih naselja u odnosu na centar. Taj se odnos do danas na neki način sačuvao, po čemu se u ovome slučaju lijepo uklapa Skokova konstatacija (SiR 194), da Komižani smatraju Lučane (tj. gradsko pučanstvo) kao gospodu. Nema sumnje da bi daljnja istraživanja tih pojava u regionima gdje su postojala grčka (u načelu uvijek) gradska naselja, kompetencije kojih su se protezale i na susjedni teritorij, koji je bio naseljen pretežno autohtonim stanovništvom, gore rečeno i potvrdila. Na drugom sam mjestu izrazio pretpostavku, da je u sličnom odnosu niz stoljeća bilo naselje na mjestu današnjeg Hvara, koje je u postantičko doba preuzelo ulogu staroga centra, Farosa u Starome Gradu. U svakom slučaju i ovdje je dobro sjetiti se Skokova opreza; novi nalazi često donose i velika iznenađenja.
Prije nego li pređemo na razmatranje postanja otočića Biševa, bit će dobro vidjeti, što je o tome napisao naš Skok. U svom kapitalnom djelu “Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima”, na ime otočića Biševa osvrnuo se nekoliko puta. “Od imena (insula) Busi stvoriše oni (misli na Hrvate) Biševo (s dugim silaznim akcentom na -i-). Staje stari dalmatinski naziv Busi, ne mogu pravo kazati... da li je to -i- latinski nastavak za genitiv singulara ili za nominativ plurala, ili što drugo”. Na str. 228, u bilj. 6, donosi potvrde s varijantama iz dokumenata XII. i XIII. stoljeća: de Buci, de Buco, de Busi, dok u bilj. 7, na str. 228 kaže: “Moglo bi biti, da je Busi ilirsko lično ime. Na mesapskim natpisima u Južnoj Italiji čita se Busi (plural). Upor. Ribezzo. La lingua degli antichi Messapi, str. 46. Ima i žensko lično ime Busa, kao i Busidus”. Zatim citira Schulzea: “... ilirski oblik Beusas, Beuzantis... ako to stoji, onda bi insula Busi bila ostrvo nekog Ilira koji se zvao Busius'. To bi bio, kako Skok drži, naš posjedovni genitiv. Dvadesetak godina kasnije, u svom etimologijskom rječniku (Et. R., I, Zagreb 1971., str. 158. s. V.), napomenuvši da je Biševo treći dalmatinski otok koji ima pridjevski sufiks ov/ev, nastavljen na predslavensku osnovu, tvrdi izričito da “talijanski Busi sadrži zacijelo prvobitni naziv. Dočetno -i je kao u Zuri (hrv. Žirje) zacijelo ostatak lat. lokativa na -i kao u tal. Rimini < lat. Ariminium ili Ascoli < lat. Ausculum. Busi je možda (ilirsko ?) osobno ime koje je dobro potvrđeno u Panoniji i u Daciji: Beusas, gen. Beuzant-, Buzetius, Buzetia, u Apuliji Busta, Busa, na mesapijskim napisima Bosat, Baotas". Citira sebe (SiR), Ribezza i Kraheov Leksikon ilirskih imena. Da je oblik Busi nepromijenjeni ostatak jednog ilirskog imena u posesivnom genitivu, jedva je uopće i moguće. Ono bi u tom slučaju moralo “neozlijeđeno” proći kroz sve Scile i Haribde fonetskih promjena u ilirskom, grčkom, latinskom, romanskom i napokon hrvatskom jeziku. Sama mogućnost nepromijenjenog prežitka jednog ilirskog imena predstavljala bi znamenitost. Skok se bavio i ilirologijom, pa mu je ilirska toponomastika i te kako bila bliska. No ovdje je on jamačno pretjerao, kao i u tumačenju toponima Salbana kod Barbata na o. Rabu, koji bi, po njemu potjecao od imena ilirskog božanstva Silvana. Očito je da se ovdje radi o finom pijesku, salbunu, što potvrđuje i tamošnji toponim Melna (od Mei- pijesak), dok nedaleko od Barbata, bliže gradu Rabu, kod Banjola, postoji lokalitet koji se zove “Prsur” (od lat. frixorium kako je Skok odavna utvrdio) a po našem mišljenju odnosi se na crni, muljeviti pijesak u Banjolu, koji se po tome razlikuje od onoga u Barbatu. Dakako, naslijedili smo vrlo veliki broj imena mjesta ilirskog postanja, ali, koliko znamo, niti jedno koje je kroz dvije tisuće godina ostalo nepromijenjeno. Od Skoka moramo ovdje prihvatiti, da je ono -i- u Biševo nastalo od dugog latinskog -u-. Ovdje zapravo od jednog -y-, koji se u klasičko doba također izgovarao kao u (usp. grčki Libymoi za Libumi). Naše je naime mišljenje, koje smo samo uzgred spomenuli, da osnovu naziva Biševa predstavlja grčka imenica abyssus, odnosno bolje bez a- : byssus (isto i bythos. Sene 162, sa značenjem: “dubina, osobito morska; uop. bezdana”). U kasnoj antici i u Novom zavjetu pojavljuje se u latinskom oblik abyssos (abyssus abyssum invocat). No, sve da je oblik s početnim a- prvobitan, vjerojatno bi ispao, jer bi bio shvaćen kao prijedlog (npr. Rimini od Ariminium, kod nas Bravizo, od Abravico - Obrovica). Prema tome Biševo je grčkog postanja, a poteklo je od jedne osnove bis -, koja je dobila nastavak -ovo, kao Lastovo, Čiovo i još neki otoci. Po svemu se vidi, da talijanski oblik Busi potječe od neke druge riječi. Vidjet ćemo, ni grčke ni latinske, ali koja se svojim značenjem naslanja na grčki, a potom i hrvatski oblik. Imenica (A)byssos može imati čitav niz riječi međusobno srodnih značenja. Počnimo od “bezdan”, koji susrećemo u nazivu špilje Bezdanjače u Lici, koja je važno arheološko nalazište. Gotovo isto značenje ima i riječ “ponor”. Običniji je naziv “špilja”. Ona je također grčkog postanja (Skok, Et. R. 311 s. v.) : u klasičkom grecitetu je glasila spelaion (nastala od spelyngs), od čega je u latinskom potekla riječ spelunca (usp. naziv spelej za mjesta Mitrina kulta). U novogrčkom (koji je u našim krajevima ostavio vrlo mnogo tragova) glasio je spelta, djelovanjem itacizma spilla, kako i glasi u hrvatskom jeziku. U njemu se udomaćila vrlo rano, pa je obično smatramo hrvatskom riječi. Često je u upotrebi kad je riječ o pojmovima kao što je naše Biševo: na samom Visu imamo naziv mjesta Po(d)spil(j)e, na susjednom Hvaru Grabčevu špilju (poznato neolitičko nalazište upravo kao i Markova špilja.) Usporedi npr. znatan broj toponima “Spila”, “Spile”, “Spilice” na o. Braču (Šimunović 174, 196, 198, 276). Starog slavenskog postanja je naziv “peć”, “pećina”, koja se sačuvala npr. u imenu (složenici) mađarskoga glavnoga grada Budapest.
Malo dalje u nijansiranju, stoji riječ “jama”, koja također može zamijenjivati apelativ “špilja”, kako će se vidjeti, posebno u slovenskom jeziku (npr. Postojnska jama i mnogo drugih). Tu bi naša serija kvaziizonimija završavala. Talijanski naziv Busi ne možemo povezati ni s jednom iznesenom varijantom. To nas primorava da idemo dalje i istražimo da li ima još riječi, u našem i u talijanskom jeziku, koje možemo smatrati srodnima. Po našem mišljenju, to je imenica “rupa”, po kojoj su nastala imena mjesta “Rupa”, “Rupe”, “Rupotine” i si. (Jedno mjesto tog imena spominje Skok na o. Rabu (SiR 64), gdje također navodi i ime Ponor. Da li kontaminacijom, da li semantičkim “naslanjanjem” ili potpuno nezavisno od grčko-hrvatskog oblika, Talijani su za ovaj “bezdan”, “ponor”, “špilju” i “jamu” uzeli svoju riječ. Ako pogledamo u dokumentima sačuvane oblike Buci i si., njih bi trebalo izvoditi od tal. književne imenice “buco”; (usp. Deanović-Jemej 685 s. V. rupa\ “f buco, buca, foro... (jama), fossa...” Jedna od spomenutih potvrda Buso zahvaljuje svoju fonetiku (-s- umjesto -c-) dijalektu, i to mletačkom, koji je imao i svoju varijantu u mnogim mjestima na našem primorju. Podzemni tunel vodovoda, izduben u živcu kamenu na o. Pagu, narod zove “Talijanova buža”. U jednom starijem izdanju rječnika mletačkog dijalekta (G. Boerio str. 78 s. V. “buso”), tu je imenica u muškom rodu, mada se u našim krajevima koliko mi je poznato bolje udomaćila riječ u ženskom: “buža”. Tako se u Rabu naziva mali nadsvođeni ulaz u grad kroz bedeme, a to isto susrećemo i u zidinama Dioklecijanove palače južno od Srebrnih vrata. Vjerojatno se tako zvao i mali otvor za nuždu kod samostana Sv. Krševana, koji se također spominje u izvorima. Obje varijante (“buso” - “buco” (bugio) donosi i Etimološki rječnik vol. I, što su ga izradili C. Battisti i G. Alessio (str. 61 s. v.). Sačuvani oblik Busi vjerojatno je nominativ plurala, kao i Zuri za otok Žirje, kako misli Skok. Što se tiče apelativa “jama” on je često i kod nas u funkciji naziva za špilju: “jama, jame, jamica, jamina” donosi Šimunović (str. 145) u svojoj toponomastici otoka Brača. Na otoku Cresu postoji lokalitet Jamina Sredi,koja je važno arheološko nalazište ostataka iz prethistorije. Biševo je svakako izvanredan prirodni fenomen sa svojom Modrom špiljom. Stoga je posve na mjestu pretpostavka, da je on i prije dolaska Grka imao svoje “ilirsko” ime. Lako je moguće, da je to ime semantički bilo veoma blizu grčkom nazivu, a potom i hrvatskom. Prije dvije tisuće godina razina Jadranskog mora bila je dva metra niža od današnje. Tom činjenicom udubina je sve više iskazivala karakter špilje, a morska dinamika koja je nastajala izmjenom plime i oseke mogla se smatrati kao vrtlog, nevidljivi bezdan, koji dnevno dva puta (bis in diem kako piše Pavao Đakon, usisava i bljuje vodenu masu (Suić, Jadranske harybde). Isto tako je opravdano pitanje, nije li Modra špilja i u predantičko doba imala nekakav atribut, možda upravo po boji mora, tj. atribut tipa mélaina, lat. nigra, za nedaleki otok Korkyru (Korčulu).
Evo, διάδωρα mom dragom Duji, kao dokaz sjećanja na staze kojima smo dugi niz godina zajedno kročili. Pogotovo kao još jedan dokaz, da smo mi Hrvati u daleko većoj mjeri od Romana i Talijana, čuvali starije oblike imena mjesta na našem jadranskom prostoru, pa i one predrimskog grčkog postanja.
I, na kraju, ne zaboravimo na skromnost: ako je naučenjak svjetskoga glasa Petar Skok često bio samokritičan, pa i kod raspravljanja o problemima kojima se mi ovdje bavimo (pošteno je kazao, da “sve ovo može biti puka lingvistička mašta”), to isto i mi ponavljamo ne smatrajući da smo time minorizirali rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja.
OSNOVNA LITERATURA
M. DEANOVIĆ -J. JERNEJ, Hrvatsko ili srpsko-talijanski rječnik, Zagreb 1975.
M. DIVKOVIĆ, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb 1904, III izd. (Reprint 1991).
G. BOERIO, Dizionario del dialetto Veneziano, Venezia 1829.
C. BATTISTI - G. ALESSIO, Dizionario etimologico Italiano, vol.I, Firenze 1950.
D. RENDIĆ - MIOČEVIĆ - Ίόνιος τό γένος Ίλλνριός, Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik posvećen G. Novaku, Zagreb 1970., str. 347 d.
ISTI, Prilozi etnografiji i topografiji naše obale u staro doba, 1 (Jadasini), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LII, 1935-1949, Split 1950., str. 19 d.
ISTI, Prilozi etnografiji i topografiji naše obale u staro doba, (II) - Pseudo-Skilakov Καταρβάτηςί ποταμός južna granica Libumije, (Historijski zbornik III/14, Zagreb 1950., str. 221 d.
ISTI, Iliri između barbarskog i helenskog svijeta. Iliri i antički svijet, Split 1989., str. 27 d. P. SKOK, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (SiR) - toponomastička ispitivanja, Zagreb 1950.
ISTI, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Et.R.), Zagreb I 1970., II 1972., III 1973.
S. SENC, Grčko-hrvatski rječnik za škole, VII izd. Zagreb 1910. (Reprint 1991).
M. SUIĆ, Jadranske harybde, Onomastica Iugoslavica.
P. ŠIMUNOVIĆ. Toponimija otoka Brača, Supetar 1972.
BIŠEVO - GROTTA (AZZURRA) . ΚΟΜΙΖΑ Un contributo alle ricerche sulla continuità e simbiosi etnico-culturale sulla costa orientale dell’Adriatico
(Riassunto)
Nell'articolo viene suggerita una nuova etimologia per i nomi del luogo e dell’isola di Biševo (in italiano “Busi”) come pure per il nome del paese di Komiža, situato nell’isola di Vis.
Il toponimo Komiža non deriverebbe secondo l’autore dal nome di proprietari, che potevano essere persino Illirici come lo credeva Skok, ma dal sintagma greco kome (oppure komd) Issia.
Il nome dell’isola di Biševo, derivato dal famoso fenomeno naturale nell’isola chiamato “Grotta azzurra”, è formato dalla parola greca ( à)byssos, con la radice byss-, alla quale veniva poi collocato il suffisso croato -evo. Il toponimo .Bim, distaccatosi nella lingua italiana dalla forma croata, per effetto della etimologia popolare veniva apoggiato sulla parola buco, in dialetto veneziano buso con il femminile busa.
Di conseguenza, è anche qui che la lingua croata, dimostrando il suo senso tradizionalista, conservò forma più antica della parola come lo dimostra d’altronde la gran parte della toponomastica croata nella regione adriatica orientale.
La forma veneziana Busi, allo stesso modo come il nome dell’isola di Žirje, in italiano Zuri, viene costituita dal nominativo della parola al plurale.
(Traduzione dal croato: I. Donadini)