Autor: mons. Andrija Vojko Mardešić

Zidovi sa hidrauličnom žbukom do apside u crkvi sv. Silvestra ukazuju da je tu bila antička cisterna (nepublicirano). Južno od crkve otkriveni su grobovi u amforama, a zapadno se nailazi na veću koncentraciju kasnoantičke keramike. Moguće je stoga da je i ovdje, kao i na otoku Svecu, bila bizantska utvrda iz Justinijanova vremena. (B. Kirigin)

Godine 1050. svećenik Ivan, Splićanin, sin Gaudija Grlića izgradio je na Biševu u predjelu zvanom Polje Crkvu svetog Silvestra, pape. Ivan je stupio u benediktinsku opatiju na Tremitima s namjerom da ova Opatija uredi na Biševu samostan onako kako su bili uređeni i ostali njezini manji samostani, koji su se nazivali cele (cellae). Predaja je bila svečano obavljena. Tom svečanom činu prisutan je bio, kao svjedok i neretvanski knez Berigoj sa svojom pratnjom.³¹ Iako je i kod nas još cvao benediktinski red, nije čudno da se Ivan Grlić obratio Opatiji svete Marije tremitske koja se nalazila na Tremitskim otocima blizu istočne talijanske obale, oko dvadesetak kilometara udaljeno od sjeverne strane Monte Gargana. Naime, tada je ova Opatija bila u punom cvatu i vrlo poznata i u našim krajevima.

U to vrijeme promet između naše obale i tremitskih otoka bio je veoma živ. Najveći od tri tremitska otoka nosio je ime Svetoga Duje, solinskog biskupa i splitskog zaštitnika, a jedna luka na istom otoku nazvana je Hrvatska luka, odnosno Shiavonia. Osim toga Tremitska opatija je bila poznata u primorskoj Hrvatskoj po zavjetnoj slici Majke Božje. Tamo su mnogi naši ljudi hodočastili, a i naši mladići tamo odlazili, stupali u benediktinski red i živjeli kao redovnici u toj Opatiji pod zaštitom Majke Božje tremitske.³² Farlati piše da su Tremitsku opatiju koncem XIII. i početkom XIV. stoljeća posjetili omiški gusari te je, iako je bila vrlo dobro utvrđena, varkom zauzeli, opljačkali, samostan zapalili i sve redovnike poubijali.³³

Kad su 1994. i 1995. izvođeni radovi na sanaciji i uređenju Crkve svetog Silvestra na otoku Biševu,³⁴ ovi se radovi nisu ograničili samo na statičku i građevinsku sanaciju crkve, nego su obavljena i arheološka istraživanja. Tada se ustanovilo da Crkva svetog Silvestra nije izgrađena na slobodnom prostoru nego su ispod nje otkriveni ostaci građevina iz ranijih razdoblja. Nađeni ulomci stakla i keramike pokazali su da je cijeli ovaj bogoslužni prostor podignut na građevinskim slojevima iz prvog i drugog stoljeća. Prije Crkve sv. Silvestra bila je izgrađena crkva, najvjerojatnije u VI. stoljeću. Imala je polukružnu apsidu, a njezini su se zidovi produžavali u crkveni brod, ali bez karakterističnog ramena. U samoj apsidi pronađen je starokršćanski mozaik. Pri izradi ovog mozaika iskoristio se jedan raniji antički mozaik. Izravno nad ovim slojem pronađen je veliki broj ulomaka kasno antičke keramike iz druge polovice VI. stoljeća i prve polovice VII stoljeća.

Na ovoj povijesnoj baštini svećenik Ivan Grlić podigao je 1050. Crkvu svetog Silvestra, pape. Zidovi ove crkve sačuvani su gotovo do krova, ali nije sačuvana prvotna drvena konstrukcija krova. Uništio ju je požar najvjerojatnije u XIII. ili XIV. stoljeću. Tada je izvedena nova konstrukcija svoda s masivnim pilonima koji su zatvorili vrata na južnoj strani crkve. Kroz ova vrata ulazilo se u samostansko dvorište i zato su otvorena nova vrata koja su izvedena s istaknutim značajkama romaničkog stila.

Tijekom ovih arheoloških radova pronađen je kameni zid na kojem je, kao na svom temelju, bila postavljena oltarna pregrada koja je crkvenu lađu dijelila na dva dijela. To znači da je polovica crkve bila pridržana za kor u kojem su za vrijeme molitve ili službe Božje stajali redovnici.

Ovo pokazuje da su u to vrijeme u samostanu prebivali brojni redovnici. Doduše, ne može se tim dokazati da je točno ono što je dr. Stjepan Barbieri 1782. napisao da je na Biševu nađen kamen na kojemu je uklesano: Silvestar Abbas octoginta Monachorum ) Silvestar opat osamdesetorice monaha), to jest da je u ovom samostanu pod opatom Silvestrom živjelo osamdeset redovnika,³⁵ ali svakako dokazuje da su u Biševskom samostanu dugo vremena redovnici bili brojniji nego u mnogim našim drugim Benediktinskim samostanima. To je sve razumljivo. Jedno stoljeće prije njega bio je osnovan benediktinski samostan svetog Andrije na otoku Svecu (Svetom Andriji), također otoku Viškog arhipelaga, udaljenom 18 kilometara od Komiže.

Samostan svetog Andrije na Svecu ili Svetom Andriji odigrao je u svoje vrijeme veoma važnu ulogu na relaciji Monte Gargano, Tremiti, Solin kad je benediktincima bila povjerena zadaća da Hrvatsku očuvaju Zapadu i obrane od presizanja Istoka. ³⁶

Ali, kad je osnovan Samostan svetoga Silvestra na Biševu, on se uzdiže u svijetlu slave i ugleda svoje matične opatije na Tremitima i postaje most preko kojeg struje vjerske i kulturne tekovine sa zapadne prema istočnoj obali Jadrana. Tako se biševski samostan sve više uzdiže, postaje samostalan, 1145. javlja se kao samostalna opatija sa svojim vlastitim opatom na čelu.³⁷

³⁵ ..”moItissimi anni dopo Ia fondazione del Monastero, e Chiesa di San Nicolo, esisteva anco qvello di Busi, in cui probabilmente come primo di origine, e piii ricco de Monaci abbitava l’Abbate, da cui erano govemali tutti altri Monaci, ed in fatti prova tal congettura la Lapide ritrovata nel sito del suaccennato Monastero in Busi, sopra cui erano inscritte le segventi parole. Silvesetr Abas octoginta Monachorum” .. Liber Comisiae, str. 336.-380.

³⁶ Usporedi: A.V.Mardešić, Povijesna zrnca o otocima Viškog arhipelaga I., Vis-Komiža, str. 59.-62.

³⁷ I. Ostojić, n.d. II., str. 375. 23

Stječe svoja imanja po Biševu, i na otocima Visu i Hvaru, a u Splitu gradi Crkvu svetog Silvestra. Imajući na umu da su redovničke ustanove, koje su po Dalmaciji u siromašnoj sredini, bile većinom čedne fundacije s malim brojem redovnika, osim zadužbina hrvatskih narodnih vladara i po nekoje druge opatije,³⁸ slobodno se može reći da je Farlati s pravom Samostan svetog Silvestra na Biševu nazvao vrlo uglednim i veoma bogatim samostanom reda svetog Benedikta.³⁹

Da je Samostan svetog Silvestra na Biševu uistinu uživao ugled i na otoku Hvaru pokazuje listina koju je zadarski knez Petar uputio hvarskom županu Guhalisu 1146.⁴⁰ Ovo je bilo burno i nemirno vrijeme.

Naime, u prvim desetljećima stoljeća na Jadranu se sukobljavaju hrvatsko-ugarski kraljevi i Bizant. U sukobe se uključila i Venecija u namjeri da zavlada gradovima i otocima na našoj obali, Između 1135. i 1145.

Mlečani su uspjeli zavladati Hvarom. Hvaranin Petar stupim njihovu službu i Venecija ga postavi za kneza u Zadru, a njegova se vlast protezala i nad Hvarom. Prije dolaska Mlečana Petar je zamijenio dva komada zemlje u komiškoj uvali s Marislavom, županom otoka Visa, za zemlju koja je bila vlasništvo Marislava. Nakon zamjene Petar je ovu zemlju, koja je postala njegovo vlasništvo, darovao Samostanu svetog Silvestra na Biševu. U novonastalim nemirnim vremenima Marislav je htio oduzeti te zemlje Samostanu i prisvojiti ih za sebe. Zato mu je Petar pisao neka ne dira u samostanski posjed. Ako je nezadovoljan zemljom koju mu je dao u Komiškoj uvali, neka uzme neku drugu od njegova vlasništva na otoku Hvaru, ali ukoliko Marislav ne bi htio, Petar zapovijeda Guhalisu da ne dozvoli ni njemu ni bilo kome da uznemiruje monahe i opata.⁴¹ U ovoj listini, koliko je do sada poznato, prvi put spomenuto je ime jednog župana otoka Visa;⁴² i što je još važnije, najstariji do sada poznati zapis imena Komiške uvale, odnosno Komiže. Listina je pisana latinski i pisao ju je zadarski notar Prodan.

³⁸ . Ostojić, n.d. II., str. 10.

³⁹ ..“noblissimum et opulentissimum coenobium ordinis Benedictini” .. Farlati IV., str. 243.-244.

⁴⁰ CD II., str. 61. 1

⁴¹ “Petrus Jadertinus Comes suo fideli iuppano .. Committo enim tue probitati ecclesiam sanct' Siluestri, que est in Buci, vt sicut meum et tuum honorem diligenter, protegas.. Audio quod Mariš-

laus infestat monasterium sancti Siluestri pro illis uidelicet petiis terre, que fuit in Uacomeza, quas mecum commutau/i/t, et tu inde pristaldus fuisti; tune enim placuit šibi, modo secus agit, quodno(l potest esse, accipiat enim terras pro terris, si uult ibi, ut statutum est, siue Faro, que nostri iurispd' tinet; et si totum hoc non uult, percipio tibi, ut non permittas eum sollicitare abbatem curf fratribus.” CD II., str. 61.

⁴² I. Kasandrić, Hvarski pučki ustanak, Split, 1978., str. 14.

Da je samostan svetog Silvestra na Biševu uistinu bio vrlo ugledan pokazuju i listine pape Aleksandra III. i Manfreda Tarentskog, sina cara Fridrika te namjesnika kralja Konrada na Siciliji u tadašnjem Napuljskom kraljevstvu u kojima izjavljuju kako Biševski samostan uzimaju pod svoju zaštitu.

Druga polovica XII. stoljeća bila je buma za našu Jadransku obalu i otoke. Godine 1164. bizantski car Manojlo Komnen preuzima Hrvatsku i Dalmaciju kao baštinu hercega Bele. Zato šalje bizantskog vojskovođu Ivana Duku da bi u ovim krajevima uspostavio njegovu vlast. Duka 1165. zauzima u Hrvatskoj i Dalmaciji preko pedeset mjesta.

Tri godine iza njegova dolaska Zadrani dižu bunu protiv Mlečana, protjeraju njihova kneza Domenika Maurocena i prime u svoj grad nekoliko tisuća ugarsko-hrvatskih vojnika da bi ih branili od Venecije. Dolazak ugarsko-hrvatskih vojnika izazvao je sukob s Bizantom.

Iskorištavajući ovaj sukob, Venecija 1170. ulazi u rat i osvaja Zadar, iako su protiv Venecije stupili Piša i Genova i poslali u pomoć svoju ratnu mornaricu. Mlečani su, osim Zadra, osvojili još Trogir i Dubrovnik koji su priznali vlast Bizanta. Zadrani se nisu pomirili s tim da budu podanici Venecije i opet su 1180. digli bunu protiv Venecije. Priznali su za svog vladara ugarsko-hrvatskog kralja Belu III. On je odmah uputio u Zadar jake odrede vojske i dao utvrditi grad.

Smrću cara Manojla Komnena 1180. prestala je bizantska vladavina u osvojenom dijelu Dalmacije. Tu je priliku vješto iskoristio kralj Bela III. i uputio svoju vojsku u Hrvatsku i Dalmaciju. Ona je zauzela cijelo primorje uključujući i dalmatinske otoke. Venecija se nije pomirila s novonastalim prilikama, već je snovala i pokušavala vratiti pod svoju vlast gradove i otoke koje je Bela osvojio.

U tom nemirnom i teškom vremenu obratio se Samostan svetog Silvestra na Biševu papi Aleksandru III. da ga uzme pod svoju zaštitu. Papa je prihvatio molbu biševskih redovnika i pisao tadašnjem opatu Ursu da ga uzima pod zaštitu svetog Petra i svoju.⁴⁸ I to ne samo Samostan svetoga Silvestra koji je na Biševu i sva njegova imanja koja zakonski posjeduje ili će zakonski steći, nego i njihovu Crkvu svetog Silvestra u Splitu i ono što njoj pripada, te Crkvu svetog Mihovila i Svetog Nikole na otoku Visu s njihovim posjet što njima pripada,⁴⁹ a njihovo Biševo i sva njihova polja koja obrađuju svojim rukama bilo najmljenim težacima, i njihove pašnjake oslobađa od svih desetina.50 Papa im odobrava da uzimaju novu braću i potvrđuje im pravo da sami biraju opata većinom glasova, a nitko im ga ne smije nametnuti. Papa izričito izjavljuje kako nitko ne smije smetati ovom samostanu, njegova imanja oduzimati, oduzeto ta za sebe zadržati ili ih bilo kako umanjivati ili oštećivati. Na kraju papa je zaprijetio vrementim i vječnim kaznama, bilo laičkim ili crkvenim osobama, koji bi se usudili znajući za ovu papinu povlasticu, dirati samostanska imanja ili njegove povlastice.^50a Papina odluka da Biševski samostan prima pod svoju zaštitu veoma svečano sastavljena i napisana. Uz papin potpis još su se potpisala trinaestorica kardinala i tri rimska biskupa.

⁴⁸ .."Alexander episcopus seruus seruorum dei dilectis filiis Vrso abbati monasterii sancti Siluestri de insula Buci (u CD je Smičklas upisao opasku da bi trebalo glasiti Busi, a ne Buci. Opaska A.V. Mardešić) eisque fratribus tam presentibus quam futuris regularem vitam professis in perpetuum. Quoties a nobis petitur, quod religioni et honestati convenire dignoscitur, animo nos decet libenti concedere et petentium desideriis congruum suffragium impertiri. Ea propter dilecti in domino fillii vestris iustis postulantibus clementer annuimus et prefatum monasterium sancti Siluestri, quod in insula Buci situm est, in quo diuino mancipati estis obsequio, sub beati Petri et nostra protectione suscipimus”. CD II., str. 173.

Kako je spomenuto, borbe Bizanta i ugarsko-hrvatskih vladara, pokušala je iskoristiti Venecija kako bi zavladala jadranskom obalom i otocima Južne Hrvatske Negdje između 1135. i 1145. uspjela je zavladati Hvarom. Kratka je bila njezina vladavina, tek tridesetak godina, do 1164. U ovoj kratkoj vladavini Venecija je lukavo postupala u skladu sa svojom sveopćom politikom: u novostečeni područjima ne mijenja nasilno zatečeno stanje, nego ga polako i lukavo preoblikuje i usmjerava prema svojim željama, to jest svojim dugoročnim interesima. To je posebno lukavo primjenjivala na Hvaru. Ostavila je da župan bude i dalje poglavar Hvarske županije, ali je poduzela nekoliko mjera koje su odgovarale njenim planovima kako bi Hvar odijelila i crkveno i civilno od dalmatinskog kopna koje je bilo pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva. Tako je u suradnji s Zadrom uspjela da se u Hvaru utemelji biskupija.⁵¹ Nije išlo lako i brzo jer su stari koljenovići, ruralno plemstvo, prozreli njihovu igru i sredinom XIII. stoljet odlučno pružili otpor i 1309. podigli oružani ustanak, koji su predvodili članovi stare ruralne plemićke porodice Slavogosta. Htjeli su eliminirati gradski novopečeni patricijat koji su stvorili Mlečani. Nažalost, nisu uspjeli. Protivničke sile su ih svladale, ali mira nije bilo. Pod pepelom je stalno tinjala žerava i uvijek postojala opasnost da se razbukta u novi požar.

⁴⁹ ..“ locum ipsum, in quo prefatum monasterium situm est, cum ipsa insula et aliis suis pertin«® tiis, in ciutate spaiatensi ecclesiam saneti Michaelis et eclesiam saneti Nicolai in insula, que dicU* Lessa, cum earum pertinnentiis et possessiones alias, que habetis in eadem insula”. CD 11.,stt.i*
⁵⁰ ..“que propriis manibus aut sumptibus colitis, siue nutrimentis animalium vestrorum null^1 vobis decimis exigere presumat” .. CD 11., str. 173.
^50a ..“Licet vobis clericos vel laicos e seculo fugientes libero et absolutis ad conuersionem tccir .. nunc eiusdem loci abbate vel tuorum quolibet successorum, nulus tibi quilibet surreption®8 . astutia seu violentia proponatur, nisi quem fratres communi consensu vel fratrum pars set^ secundum dei timorem et beatae virginis providerint eligendum” .. CD 11. str 173 174- 51 Usporedi: A. V. Mardešić, n.d., str. 127.-133.

U tim nemirnim i burnim vremenima Samostan svetog Silvestra na Biševu, koji je imao svoje zemlje i na otoku Hvara, da se zaštiti od mogućih nasilja, obratio se sinu cara Fridrika Manfredu Tarentskom, namjesniku kralja Konrada na Siciliji, s molbom da ga primi pod svoju zaštitu.

On je prihvatio molbu i u lipnju 1258. objavio je kako su ga opat i redovnici Samostana svetog Nikole na Biševu zamolili da ih primi u zaštitu kako bi u mira mogli pobožno Bogu služiti,⁵² a on prihvaća njihovu molbu i uzima pod kraljevu i svoju zaštitu opata Samostana i njihovu braću, ljude, životinje, ostale stvari i dobra koja sada posjeduju ili će ubuduće steći.⁵³ Ako bi se tko usudio smetati ih, izazvat će gnjev njegov i kraljev.

Kako je rečeno, ove listine, i papina i Manfredova, pokazuju kako je Samostan svetoga Silvestra na Biševu bio ugledan i nadaleko poznat. Sasvim je jasno i sigurno da neki mali, neugledni i nepoznati samostan ne bi imao smjelosti obratiti se papi i napuljskom kraljevskom dvoru.

Sačuvala se jedna listina iz druge polovice XII. stoljeća. U teško oštećenom početku ove isprave Smičiklas je pročitao ove riječi: vendit .. Johanni abbati de Jezero quae iacet.. U hrvatskom prijevodu: prodao je....Ivanu opatu Jezera, koje leži.

⁵² G. Novak je pisao da se “upravo zbog tadašnje porodice Đivić osjetio ugrožen Samostan sv. Silvestra na Biševu .. da se nekako .. zaštite obratili su se redovnici spomenutog samostana sinu cara Fridrika, Manfreda Tarentskoga, .. s molbom da ih primi pod svoju zaštitu”. /Vis I., str. 79./. Međutim to nije točno, jer porodica Đivić uopće nije postojala/ vidi: N. Duboković Nadalini, Hvar u XIII. stoljeću, Mogućnosti 8-9, Split, kolovoz-rujan, 1985., str. 870./. Biševski redovnici obratili su se Manfredu u Napulju, jer su znali da se Mlečani ne obaziru na papine opomene. Dobro su se sjećali kako su Mlečani od križara zahtjevali okrutno rušenje Zadra 1202. u IV. križarskoj vojni. Još više su se sjećali kako su Mlečani 1243. okrutno rušili Zadar kad su svladali ustanak Zadrana i njihovu pobunu protiv Venecije. Zato su tražili zaštitu vladara koji ih je mogao štiti vojnom silom.

⁵³ ..“Manfredus diui augusti imperatoris Friderici filius, dei gratia princeps Tarenti, honoris Sancti Angeli dominus et illustris regis Conradi secundi in regno Sicilie balius generalis. Per presens scriptum notum fieri volumus vniversis, quod venerabilis abbas et conuetus monasterii sanctorum Siluestri et Nicolay de insula Buci magnificentie nostre humilier supplicauerunt, ut quia in eadem insula degunt deuote domino famulantes, dictos abbatem et conventus ac ceteros fratres monsterii, idem quoque monasterium, homines possessiones, animalia, res omnes et bona eorum que in presentiarum iuste possident ac in antea iusto titulo poterunt adipisci, sub regis nostraque protectione recipere misericorditer dignaremur”. CD V., str. 98.

⁵⁴ ..”ut nullus quietem eorum perturbare presumat, vel ipsos in personis, quod qui presumpserit, regiam et nostrum indignatione nenouerit incursurum” .. CD V., str. 98.

⁵⁵ CD II.. str. 363.

Smičiklas je zato dvojio je li to ime opata Samostana svetog Grgura kod Vranskog jezera ili kojeg drugog samostana. No, dobro je zaključio Ostojić daje ispred riječi Johanni “nestalo izraza terram ili nešto slično, pa se na nj odnosi zamjenica "quae”. Tako bi po Ostojićevu mišljenju trebalo glasiti: vendit terram Johanni abbati de Jezero, quae iacet. U hrvatskom prijevodu: prodao je Ivanu opatu Jezera, koja leži.. Dobro Ostojić zaključuje: “Jezero je naprotiv ona jama na Biševu, što i danas nosi ime Jezero. Ovdje jezero znači isto što i latinski lacus, a tom se riječju na našim otocima, pa i u jednom drugom dokumentu (iz 1226. godine) koji se tiče ovog Biševskog (de Buco) samostana, označavala lokva ili pojilište za životinje. Poznato je k tome, daje upravo onom opatu, koji je opatovao na Biševu sredinom XII. stoljeća, bilo ime Ivan. Moramo držati da se riječ pomenutog spisa odnose na Biševski, a ne na Vranski ili koji drugi samostan.⁵⁶ U ostalom kad se pročita cijela ova listina, jasno je da se u njoj govori o posjedu Biševskog samostana i ne spominje se niti jedan drugi samostan.

Po ovoj kao drugim listinama jasno se razabire da je Samostan svetoga Silvestra na Biševu imao svojih zemalja na otoku Biševu, Visu i Hvaru. Jednako se saznaje na koji je način stekao pojedine komade zemlje. Neke je dobio kao dar dobrotvora, neke je kupio vlastitim novcem ili je pojedine komade svoje zemlje dogovorno mijenjao; vlasnicima drugih parcela.

Tako je u ovoj listini zapisano daje knez Pribislav, uz savjet cijele Hvarske komune, darovao Biševskom samostanu jedan komad zemlje na otoku Visu u predjelu Volujak (Volujok). Također se u istoj listini navodi da je opat Desa kupio u gore spomenutom polju komad zemlje kojemu se s južne strane nalazio komad zemlje koji je već od prije bio vlasništvo ovog samostana, a koji je kupio opat Desen.⁵⁷

Navodi se uz to da je opat Svetog Silvestra Desen s braćom (samostana) zamijenio jednu zemlju koja se nalazila na otoku Hvaru i Mihom Dragunovim i primio od njih zemlju na otoku Visu koja se zove Sudarijun ili Mapa, a hrvatski Ubrus.⁵⁸ Pisac ove listine također je zapisao daje knez Petronja, uz privolu vijeća Hvarske komune, poklonio Biševskom samostanu komad zemlje u polju drača, a koje se hrvatski zove Dračevo polje.⁵⁹ I dalje stoji zapisano da je opat Desen, uz suglasnost braće, kupio od Vlkova sina Kranka polovicu jednog komada zemlje u uvali Vacamece, a od Balenovih sinova polovicu trećine njihove zemlje. Zatim su se nezadovoljni nekim Radenom tako nagodili da su sve to najprije podijelili i Raden onda samostanu ustupio svoj dio u zamjenu za samostanski dio. I na kraju se listine navodi da su vlasništvo Crkve svetoga Mihovila zemlje pod istom crkvom u dolini prema istoku i jednako tako prema jugu sve što se može obrađivati. One zemlje na istoku svršavaju u mjestu koje se zove Furca, a hrvatski Rasoha.⁶⁰ Sačuvala se i jedna listina datirana 30. travnja 1226. Pisana je pred Crkvom svete Barbare u pristutnosti biskupa Miha, kneza Pribislava, župana Desislava i suca Nikole. U njoj je zapisano kako je župan Desislav zajedno sa sucem Nikolom i cijelim hvarskim pukom darovao Samostanu svetoga Silvestra na Biševu lokvu koja se pučki naziva u Dragomirovoj peči (peča u pučkom govoru naših otočana označuje komad zemlje. Opaska A.V.M.). No, bio je postavljen uvjet da braća spomenutog samostana slobodno moraju dopuštati da se tu napaja blago Hvara u zimsko doba sve do poklada ili kad ima obilno kiše.⁶¹ Sačuvala se još jedna listina iz 1289. po kojoj se vidi kako je još i tada biševska opatija uživala ugled kao opatija pod papinom zaštitom. Te je godine Prodan, opat Samostana svetoga Silvestra na Biševu, tražio od Hvarske komune da mu se vrate sokolovi za lov koji su bili uhvaćeni na Biševu. Komuna je udovoljila opatovu zahtjevu jer da otok Biševo pripada samostanu svetog Silvestra po pravu i papinoj milosti.⁶²

⁵⁶ I. Ostojić, n.d. II., str. 376. i ondje navedena literatura
⁵⁷ .. que sclauonice apelatur Voluiac 1 CD II., str. 363. .. Et abbas Desa emit .. peciam terre'11 supradicto campo .. ex plaga vero meridiana est tcrru monasterii, quam emit abas Desen .. CDfl' str. 363.
⁵⁸ Abas Desen sancti Siluestri vna cum fratribus dedit terram ecclesie in insula Fari pro Miche de Draguno et accepit ab eis in insula Lexe/!/ terram, que vocatur sudarium siue sclauonice vero Ubrus .. CD II., str. 363.

⁵⁹ .. Peciam terre in campo spinarum, quod sclauonice apelatur Draceno polle .. CD II., str. 363.

⁶⁰ .. Et abas cum fratribus Desen nomine emit medietatem terre, que in valle Vacamege filio Vlcoi nomine Cranco .. Quam teram primo diuiseramus, superueniente uero Rađen cun suis, porcione nostram acceperat et nobis suam dedit.. Terras /!/ vero sancti Michaelis sunt sub eadem ecclesia in valle versus in oriente et semiliter in meridie, totum quod potest laborari, in oriente itaque finem facit in loco, qui Furca vocatur, sclauonice vero Rasocha .. CD II., str. 364.

⁶⁰ In Christi nomine amen. Anno dominice incamationis millesimo CCXXVI., vltimo die mensis aprilis, ante ecclesiam beate Barbare, existente venerabili episcomo Micha et prudentissimo comite Pribislauo, iupano Desislauo, iudice Nicolao .... Ego iupanus Desislauus vna iudice N/icolao/simul cum omni populo Farensi donamus perpetualiter momisterio sancti Siluestri de Bugo lacum qui uulgo dicitur in pecia Dragomiri tali tenore, vt fratres predicti monasterii tempore yemis usque ad carnipriuium, vel si aIiquando umor extiterit, nullatenus vetent adaquare bestias Farensium; .. CD III., str. 254. i 255.

⁶¹ In nomine Christi. Anno natiuitatis eiusdem millesimo ducentesimo octoagesimo nono, indictione 2., die lune /!/ mensis madii.... in consilio maiori Phare .. .. Ibidem comparuit dominus Prodanus dei gratia abbas monasterii sancti Syluestri de Buci et.. .. petiens, quod falcones restituerentur sibi, que aves incantante fuerunt et accepte per illos, qui incantauerant cum alii falconis /!/ Lisse et aliarum insularum.. .. et cum in dicto consilio fuerit reformatum habita diligenti deliberatione, quod ipsa insula Buci ipsi monasterio pertineat de iure et gratia papali.. ..CD VI., str. 651 i 652. ..”Lov sa sokolovima cvao je u srednjem vijeku .. te se smatrao najplemenitijom vrsti lova. Na Hvaru i na Visu svake godine prvih osam dana travnja, stavljao se na dražbu zakup sokolova” .. Usporedi: I. Ostojić, n.d. II., str. 375., opaska 10.
Farlati donosi prepis ove papine odluke, ali on umjesto “mensis madii kako je zapisano u CD II., str.363., piše “mensis martii”. Vidi: Farlati IV., str.249.

Spomenuto je da je u Biševskom samostanu nekada bio veći broj redovnika nego u drugim benediktinskim samostanima. Ipak, i on je doživio sudbinu mnogih benediktinskih samostana; život se u njemu gasio. Većina redovnika prešla je u Samostan svetog Nikole u Komiži. Samostan na Biševu prestao je biti samostaln opatija, ali je bilo redovnika koji su boravili i živjeli u Biševskom samostanu.

Najvjerojatnije je tako bilo do ukinuća Samostana svetog Nikole u Komiži jer je još 1458. papa Kalist III. pisao: Samostan svetog Nikole na Visu, inače Samostan svetoga Silvestra na otočiću Biševu.⁶³ Te godine je isti papa, na prijedlog hvarskog biskupa Tome Tomasinija (hvarski biskup od 1429.do 1463.), ukinuo opatsku čast i Benediktinsku opatiju na otoku Visu i odredio da se njeni dohoci dijele na tri dijela: hvarskom biskupu, Hvarskom kaptolu i crkvi ukinutog samostana.⁶⁴ Nedugo poslije toga papa Pijo II. pokušao je nanovo oživjeti opatiju i odredio je da se njeni dohoci dijele na dva dijela. Jednu bi polovinu dobivao hvarski biskup i Kaptol, a drugu nanovo uspostavljeni opat. Iako je papa imenovao dva opata zaredom, ipak taj pokušaj nije uspio. Konačno se 1465. Bendediktinski samostan u Komiži zauvijek ugasio. Jasno je da se tako dogodilo i sa Samostanom i Biševu.

Kad je nestalo života u Samostanu svetog Silvestra, on polako propada i postaje ruševina koju nagriza zub vremena. Na tom prostoru nikle su kuće i vrtovi stanovnika biševskog zaseoka Polje. Crkva je sačuvana jer su o njoj vode brigu Komiška župa i stanovnici Biševa. No, tijekom vremena došlo je do nekih izmjena na njezinoj vanjštini, a i unutrašnjosti. Najvjerojatnije se još u XV. stoljeću crkva naginje. Zato se na sjevernom i južnom pročelju grade masivni potpornji, a u unutrašnosti se popunio prostor pod lukovima između pilona.

Pri kraju XIX. stoljeća izvršene su veće izmjene izvana i u unutrašnjosti crkve. Nad ulaznim vratima na zapadnom pročelju gradi se zvonik na preslicu s dva zvona. I u unutrašnjosti crkve pregrađuje se apsida i na podignuti zid naslanja se oltar izgrađen od ožbukane cigle. Podignutim zidom sanirao se nekadašnji triumfalni luk koji je bio dosta oštećen i dobio se prostor za sakristiju na mjestu nekadašnje apside.

Radovima koji su izvedeni 1994. i 1995. godine sanacijom i uređenjem Crkve svetog Silvestra na Biševu vraćen je njezin srednjovjekovni izgled. Uklonjen je oltar koji je bio podignut u XIX. stoljeću i srušen je zid kojim je bila zazidana apsida, pa crkva dobiva svoj prvotni izgled.

⁶³ .. coenobium S. Nicolai de Lissa, alias S. Silvestri de Scopulo Busi .. Farlati IV., str. 262.

⁶⁴ .. coenobium S. Nicolai de Lissa, alias S. Silvestri de Scopulo Busi, ob mortem Abbatis vad' ejusque reditus et vectigalia partim mensae episcopali, partim Canonicis ct clericis, partim111 cathedrali insulae Phariae in perpetum posidenda et fruenda ex autoritatc apostolica iisdcm 1 gata atribuant” .. Farlati IV., str. 262.

⁶⁵ Usporedi: Ostojić, n.d. II., str. 380.

Saniran je krov gdje je bilo potrebno, a nad svodom apside stavljen je novi pokrov od kamenih ploča. Uklonjen je zid kojim je bio zazidan prostor između pilona. Pri uklanjanju ovog zida otkriven je grafit koji prikazuje galiju. Po sredini crkve kamenim pločama dočaran je nekadašnji izgled oltarne pregrade. Na mjestu gdje je nađen mozaik postavljen je drveni pod da bi se omogućio uvid u to važno otkriće. Sanirana je preslica, a pročelje i unutrašnji zidovi ožbukani su vapnenom žbukom, ali se sačuvao stari dio žbuke s grafitom galije.

Uklanjanjem oltara iz XIX. stoljeća i zida na koji je on bio nazidan, crkva je ponovno dobila apsidu koja je sanirana injektiranjem kao i zidovi. U crkvi, u prostoru ispred apside, u pravcu od oltara prema vratima pronađen je grob koji najvjerojatnije potječe iz onog vremena kada je svećenik Ivan Grlić gradio Crkvu svetoga Silvestra. Kako je u njemu bio pokopan samo jedan čovjek, to znači da je u njemu pokopana neka osoba kojoj je trebalo dati posebnu počast. Zato se može pretpostaviti daje to grob Ivana Grlića, utemeljitelja i graditelja ove crkve.⁶⁶

⁶⁶ M. Katić, Crkva sv. Silvestra na Biševu. U: Hrvatska zora, glasilo Matice hrvatske -Vis, br. 17/18, god. 1977.,str.l2. Svi podaci o obnovi Crkve sv. Silvestra preuzeti iz ovoga članka dozvolom pisca. Ovdje mu srdačno zahvaljujem.

Uz južni i sjeverni zid pronađena su još dva groba u kojima je bilo pokopano više osoba. Sigurno su bile zajedničke grobnice benediktinskih redovnika koji su desetljećima živjeli i umirali u Biševskom samostanu. Možda bi se moglo pretpostaviti da je jedan grob bio za benediktinske redovnike, a drugi za ljude koji su živjeli na Biševu i obrađivali samostanska polja. Sva svoja polja nisu mogli benediktinci obrađivati sami, već su morali uzimati težake i ljude koji su živjeli nedaleko njihovih samostana. Nije isključeno da je tako moglo biti i na Biševu.

Prozor u obliku strelice na istočnom zidu iznad apside daje poseban pečat cijeloj unutrašnjosti crkve. Izvana visok i uzak, a iznutra širi. Postavljen je tako da u jutarnjim satima, dok sunce ističe, kroz njega prodire snažna traka svjetlosti. Kako ga je bilo teško održavati, kroz njega je prodirala vlaga, bio je zazidan u nekom prethodnom vremenu. Sada je nanovo otvoren i vraćena mu je njegova funkcija.

Za vrijeme novijih konzervatorskih radova otkrivena su i uređena vrata na južnom zidu koja su vodila u dvorište, a posredno i u prostorije bivšeg samostana. Ovo otkriće potiče kako bi bilo potrebno nastaviti istraživanje o samostanskim prostorijama, jer se o njima ništa ne zna. Nažalost, ne samo da se ništa ne zna o samostanskim prostorijama, nego se vrlo malo sačuvalo njegovog arhivskog materijala i umjetničkog blaga koji su imali Crkva i Samostan na Biševu.

Sačuvalo se nekoliko listina koje su već spominjane u ovom djelu, a koje svjedoče o ugledu i bogatom posjedu biševskog samostana.

Od umjetničkog blaga za sada je poznata samo ikona Bogorodice koja se nalazi u Katedrali u Hvaru, na Hektorovićevom  oltaru. Stari su nazvali ovu ikonu Madona de Buci ili de Busi, Biševska Madona.

U novije vrijeme htjelo se osporiti da je prenesena iz Biševa pak su joj promijeni naziv. Nazivali su je Gospa od Karmena ili Hvarska Madona. Najnoviji konzervatorski radovi potvrdili su da je stari naziv Biševska Madona bio ispravan i utvrdilo se mjesto gdje je ova ikona stajala na zidu Crkve svetoga Silvestra na Biševu.⁶⁷

Završavam pisanje o crkvi i samostanu na Biševu riječima arheologa koji je radio na arheološkim i istražnim radovima: “Sam prostor Crkve sv. Silvestra svojoj arhitektonskom i povijesnom slojevitošću, topografskim smještajem, najbolje dočarava atmosferu u kojoj se odvijao život srednjovjekovnog benediktinskog samostana. Crkva i polje kao da su utjelovljenje benediktinskog gesla: “Ora et labora”, “Moli i radi”.

Raster poljskih parcela je pravilan i jedan zarasli puteljak između njih vodi ravno od crkve u polje. Taj “dekuman” čvrsto postavlja crkvu samostan u središte i početak srednjovjekovnog kulturnog pejsaža kojeg nigdje ne možemo tako snažno doživjeti kao na Biševu.

Ovdje osim crkve i okolni prostor predstavlja dio kulturne baštine, samostan je tek jezgra od koje počinjemo iščitavanje povijesnog krajolika. Obnavljanje Sv. Silvestra znači bar djelomično vraćanje u život jednog od najvažnijih sakralnih spomenika naše nacionalne povijesti. Biševska crkva predstavlja konstantu, živi dokument nazočnosti Hrvata ovim prostorima od Berigojeva doba do danas”.⁶⁸