Lili Poljak nakon završenog studija fizičke i zdravstvene kulture (kineziologije), u Splitu 1989.g. odlazi u Berlin te upisuje, kao gost student, Fachhochschule fur Gestaltung, Pforzheim, gdje se sasvim slučajno susreće s tehnikom filcanja na kolegiju “installation art”. Fascinirana filcom, njegovim mogućnostima i ekspresivnošću kao materijalom, nastavlja ga intenzivno istraživati te pronalazi filc manufakturu u kojoj je naučila tehniku mokrog filcanja vune i izradu pokrivala za glavu. Po povratku u Hrvatsku utemeljuje udrugu (2003.g.) “FILC”, tj. filc manufakturu s idejom sakupljanja i korištenja vune kao odbačenog prirodnog resursa kod nas, razvijanje tehnike ručnog mokrog filcanja i suhog filcanja.

Ideju projekta sa kojom sam krenula na rezidenciju „filcanje s morem“ neočekivano se preusmjerila otkrićem starog rimskog bunara s boćatim vodom koji nas je okupio i otvorio nama rezidentima i domaćinima jednu novu dimenziju spontane sinergije u zajedničkim performansu završnog filcanja komada tkanine/filca na kojem su prikazani obrisi Biševa i njegovih uvala. Nadalje, intervencija u filcu na vanjskom prostoru na osušenom stabalcu, filcani jastuk za grljenje i u istim bojama ogromna zaštitna rukavica namjenjena svima koji vole kuhati na rezidenciji. Na kraju - konzerviranje filcom -obukla sam u filc predivnu i sto godina staru staklenu bocu koja je u vlasništvu našeg domaćina, kako bi je zaštitila i što duže sačuvala.

Sanja Milovac - knjižničarka i novinarka. "Jednom godišnje pakiram torbu i prepuštam se lutanju – susretu sa samom sobom, različitim kulturama i narodima svijeta. Svoj unutarnji svijet otkrivam i kroz radiofoniju, poeziju, aikido, meditaciju i ples. Boravak u sklopu rezidencije koristila sam za pisanje poezije i proze, a audio snimke Biševljana oblikovat ću u radijski putopis."

Biševsko ljeto

Ulazila sam na brod polako, s malim ljubičastim koferom 
i s nekoliko vrećica hrane – na najudaljenijem naseljenom otoku nema trgovine, vrtića ni škole - dobrodošlicu će mi poželjeti morski ježevi i poludivlje mačke.

More je bilo mirno.
Putnici su punili škrinje s mesom i ribom, slagali konzerve,
pakete mlijeka, ulje i kruh,
dva madraca, ventilator i jedan stari stol,
limun i lubenice...
U žuljave prste urezivali su im se kanisteri pitke vode,
plinske su boce ležale na suncu.

Govorili su da je život na otoku težak - prepun tišine i samoće...
I da su rijetki oni koji ga prihvaćaju kao dom -
svega desetak stanovnika živi u starim
kamenim kućama, obrađuju vinograde,
beru rajčicu i masline, s kišnicom zalijevaju suhu zemlju.

Komiža je nestajala u daljini.

Mladić je nehotice razbio tri jaja, 
žena s velikim objektivom hvatala je
plavetnilo i škrape, pogled na pučinu.
Iva je ponijela boje i kistove,
Lili vunu za filcanje… 
U daljini se nazirao Svetac.
Jedna je djevojčica govorila njemački,
radnici srpski i albanski,
vjetar je stapao valove i buku motora.

Biševo je prelijepo ali surovo, tu je vrijeme stalo. 
Nema pitke vode, ne rađaju se djeca.
Za lošeg vremena Pruga ne plovi, ne možeš s otoka.

Bacili smo konope.
U prvoj uvali brod je napustio gospodin od osamdeset godina.
Hodao je bos i nasmiješen… U ruci je imao knjigu i vrećicu srdela.
To je barba Pero. Kao dijete, bio je s obitelji u zbjegu u El Shattu. 
Proputovao je svijet, a prije par godina vratio se na djedovinu.
Uvijek je bos, noću trči po otoku i peče torte.

Druga je uvala bila uvala zelenih agava i
bijelih čamaca.
Danas, rijetko tko ide u ribanje -
mrežu ne smijemo bacati bez dozvole, na udicu nismo navikli.

Porat je bio treća, tirkizna uvala. 
Sišla sam s broda na makadam...
U rukama sam nosila ljubičasti kofer,
a u njemu hrpu zapetljanih misli
i snove koje nisam dijelila s drugima –
jer ako ih izustim, mogli bi nestati,
skliznuti iz dubine svijesti i pasti na morsko dno.
Poludivlje mačke motale su mi se oko nogu,
grad je nestao u daljini.

***

Zahvalnost

Jutra počinju s mirisom kave
i mora –
iz kamenog bunara vadim
bočatu vodu,
uranjam u hladnoću
ljeta.
Noge su prljave od prašine
i boje,
kosa raščupana,
ne znam koji je dan –
svejedno je…
udišem lavandu,
pozdravljam leptire
i bugenviliju.
Bol je nestala.

Divljina otoka
priziva sjećanja na savanu,
na stabla baobaba i akacije,
glasanje hijena.
Dok koračam zaraslim kozjim putevima –
ostavljam za sobom
vijugave bolničke hodnike,
iglu u kostima…
Osjećaje koje ne mogu oblikovati,
šum mora.
I tek kad praznina postane opipljiva,
kad nestane odvojenosti između mene i niskog raslinja –
tada osjetim ritam disanja i
duboku zahvalnost
prema Zemlji po kojoj hodam.

***

Buđenje

Bilo je rano jutro, oko pola šest.
Bila je ovdje.
Tražila je da rastavim formu na nevidljivo, suptilno, osjetilno
i uvidim njenu prisutnost.
Pozvala me da stišam buku vanjskoga svijeta
ne bismo li ostale same u beskonačnom prostoru
u kojem titraju čestice obamrlosti i straha.
Nije imala oblik, tek spoznaju da je oduvijek tu.
Dodirivala mi je tijelo,
ledila misli,
slušala sam njezinu nježnu uspavanku i
poželjela odsanjati jutro…
Dan se rađao iz noći.
Mjesec je pozdravljao Sunce.
Zvijezde su usnule -
a Smrt je bila ovdje
i gledala kako se budim.
Ustala sam, širom otvorila prozore...
Kad sam iscijedila prvu naranču i pustila glazbu,
nečujno je nestala.

***

Ljepota

Na putu prema špilji 
susrela sam ježa 
i vijugavi trag u pijesku. 
Štap od trstike ostao je pored ruine, 
s dječakom kojeg nije bilo.

Modra špilja je čudesna. U bilo koje doba dana mogao si osjetiti mir, čuti tišinu. Zbog loma svjetlosti, dijelovi tijela uronjeni u vodu postaju srebrni.

U mislima sam, pored dječaka, izmaštala djevojčicu. 

Mi, dica, odlazili smo se tamo kupati, pomagali smo barkarijolima za bombon, uživali... A sad ne možemo više ući, ne možemo ruku smočiti. Gužva, kamere, samo pare i biznis. Ulaznica je 100 kuna... Sto-ti-nu kuna. I to sve ide u Komižu, mi koji ovdje živimo nemamo od toga ništa.

Dječak i djevojčica često su razgovarali bez riječi. 
Ponekad bi se penjali na stablo i jeli breskve, 
a ponekad bi maštali o dalekim, nepoznatim krajevima – 
on je njoj poklanjao crteže, ona njemu priče. 

Ribari su bili ljutiti na sredozemnu medvjedicu – kidala im je mreže i tjerala ribu. Često sam promatrao kako dovlači murinu na kamen pa ju baca u zrak i igra se....

U uvali, na drugom kraju otoka, vladala je nesnosna gužva. 
Zrakom su se prelamali žamor i jezici s različitih strana svijeta. 
Dok sam čekala, brojevi su klizili jednako tromo kao i sati... 
320, 437, 570, 648... 
Čitala sam Rumijevu poeziju. 
Moj je redni broj bio 673. 
Sunce je bilo već visoko na nebu. 
Kada smo uplovili u veličanstvenu formaciju stijena 
i plavetnila... 
Nisam se stigla diviti -
Modra špilja primila nas je u svoju utrobu
i sukobila doživljaje ljepote i
odbojnosti...
Sudarili smo se s drugim čamcem.
Vodič je govorio suhoparno i brzo.
Sa svih strana dopiralo je škljocanje mobitela.
Zadržali smo se svega nekoliko minuta i vratili
prema izlazu.
Bili smo tek usputni posjetitelji,
zakinuti za slobodu stapanja s prirodom.

Znali smo ponijeti obrok i čitav dan provesti u špilji. Boje, tišina, akustika… bila je to hrana za dušu.

Te se večeri dječak približio djevojčici i zagrlio ju.
Neko su vrijeme promatrali valove, 
a onda zaplivali prema pučini -
putem mu je pričala o simbolici papirnatog ždrala kojeg mu je poklonila, o svojim snovima i strahu od Smrti. Učinilo mu se da ju poznaje oduvijek.

Vraćajući se u Porat, u mraku sam susrela još jednog ježa. 
Zastala sam pored ruine, uzela štap od trstike i nastavila lutati otokom.
Uz slab odsjaj čeone svjetiljke,
u komadićima otočnog mozaika,
spajala sam razasute dijelove sebe 
i prisjetila se riječi tete Nine i barba Jure...

Na otoku ne valja živjeti sam. Mnogo je ljepše u dvoje.

***

Iva Sabolić: Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci usavršila je grafiku, ali i započela istraživanje ostalih medija i njihovih međuodnosa. Bavi se grafikom, glazbom, fotografijom i slikarstvom. Kroz radove pokušava odgovoriti na pitanje multidisciplinarnosti i brojnih korelacija koje se očituju kroz sva područja čovjekova djelovanja. Proučava tišinu vizualnog djela koja se realizira zvukom, a u radovima istražuje teksture i makro detalje.

Na rezidenciji sam izradila nekoliko radova koji ističu teksture i boje mora, stijena i vegetacije otoka. Oslikala sam kamenje tehnikom akvarela te ih pričvrstila na obojane daske. Uslijedili su akrili na kartonima i oslikana tkanina koji prikazuju apstraktne vizure krajolika. Ispisala sam naziv naše rezidencije na drvu koje sada stoji na ulazu u dvorište. Obilazeći otok, napravila sam mnogo fotografija od kojih planiram napraviti mali kolaž. Stari rimski bunar s boćatom vodom poslužio je nama rezidenticama kao scenografija za izvedbu malog performansa, filcanja vune bosim nogama. Cijeli performans snimila sam kamerom, a video ću spojiti sa zvukom i glasom.