Dobrodošli na Biševo!

Vodič po otoku Biševu → Razlog preseljenja benediktinaca s Biševa u Komižu

26.05.2021.

Autor: Vinko Udiljak, Hrvatska zora : glasilo Ogranka Matice hrvatske Vis (1330-6006) 75 (2017); 26-28

Srednjovjekovne prilike obilježile su borbe za prijestolja, turbulencije ratnih spletaka, ali i pojedino blagostanje u našim zemljama. Srednjovjekovna politika upravo formiranih država uvijek je bila usko vezana uz političko-povijesne, ali i vjerske prilike koje su svojom turbulencijom izazivale nagle promjene. Otočki arhipelag Visa, naseljen još od 4. stoljeća prije Krista, nastavio je svoj kontinuitet u srednjem vijeku. Venecijanske pretenzije za Dalmacijom i u tom su razdoblju bile na dovoljno velikoj žarišnoj točci želeći osvojiti razvedenu obalu iz razloga osobnog trgovačkog prosperiteta. Upravo tako nailazimo i na podatak, u Kronici Ivana Đakona, da je srednjovjekovni Vis u 10. stoljeću zauzet od strane Mlečana, a stanovništvo odvedeno u roblje. To je i prvi spomen hrvaskog grada Visa, a tako ujedno i otoka nakon razdoblja antičke Issejske vladavine. Razvitak srednjovjekovnog Visa, a tako i Komiže, mračan je što se tiče izvora, a i arheološki izvori također šute. Današnja dva grada možemo razmatrati kao zasebnu cijelinu tek od 16. stoljeća kada su se razvile odvojene župe dok je tada bila jedna za cijeli otok što saznajemo iz Valijerove vizitacije iz 1579. godine, ali i iz knjige krštenih iz 1587. u kojoj se župnik navodi kao jedan za čitav otok. Dok nam je područje grada Visa u 11. i 12. stoljeću mutno te su se razvile pretpostavke o postojanju monarha, bazilijanaca na području danas zvanom Pa´tija u 9.-10. stoljeću, što se povezuje s pojmom opatije, ali i zbog kamenog natpisa s oznakama koji nam ukazuje na moguću prisutnost bazilijanaca, Komiža, mjesto sa zapadne strane otoka spominje se u 12. stoljeću vezivajući se uz samostanski kompleks benediktinaca koji su prvo svoje stolovanje obilježili na otoku Biševu nedaleko Komiške uvale. Stoga će se u ovom radu problematizirati razlog preseljenja benediktinaca s otočića Biševa u Komižu.

Precizan nastanak kompleksa samostana sv. Nikole u Komiži ne možemo sa sigurnošću ustvrditi. Još je Frano Radić daleke 1896. godine otvorio to pitanje smatrajući da je ne moguće smjestiti ga u točnu godinu zbog nedostatka pisanog svjedočanstva o tom činu. Problem trebamo sagledati iz perspektive koji nam ukazuje na kontinuitet koji je nastavljen na Biševu te stvaranje tzv. nove podružnice jer se tako pojavljuje u kasnijim izvorima. Samostan se smjestio na brežuljku nad uvalom Komižom, sučelice onom na otoku Biševu, točnije uz crkvu sv. Nikole koju je papa posvetio, 1177. godine pri posjeti otoku. Ranije se smatralo da samostanski kompleks i crkva potječu iz 9. stoljeća zbog epigrafskog svjedočanstva nad pobočnim vratima gdje stoji A. D. DCCCL ili Godine Gospodnje 850. Za ranosrednjovjekovnu praksu nije karakteristično upotrebljavanje kratice A. D. stoga se može zaključiti da je ovaj natpis nad pobočnim pragom djelo baroknog preuređivanja crkve i težnjom da se ukaže na starost kompleksa koji su imali, taj je natpis samo loša imitacija. U ovom razdoblju, koje slobodno možemo nazvati razdobljem narodnih vladara, iako je ono već bilo na umoru,  godine su se datirale po indikcijama stoga je A. D. i više nego nemoguća pojava za to razdoblje. Podatak koji nalazimo u opisu crkve sv. Nikole od strane viškog svećenika, arheologa i povjesničara, Antuna Matijaseviéa Karamanea, iz prve polovine 18. stoljeća govori nam da je na oltaru u romaničkoj crkvi našao uklesanu godinu DCCC. Moguće jest možda razmatrati postojanje ranije crkve od one romaničke koju je posvetio papa, ali treba imati na umu da se samostan pod pojmom monasteri  javlja tek u 13. stoljeću stoga otpada mogućnost postojanja opatije jer postojanje same crkve nije nužno uz sebe vezivalo samostan. Papa u beneficijama samostanu spominje isključivo crkvu na Visu, a samostan samo na Biševu. No kada sagledavamo svjedočanstvo Karamanea iz 18. stoljeća trebamo s druge strane gledati i da je crkva posvećena tek 1177. godine dolaskom pape Aleksandra III. i spomenuta u već spomenutim beneficijama. Jeli moguće da je crkva bila neposvećena od početka 9. stoljeća pa sve do 12. stoljeća?! Vremenski period od 3. stoljeća prevelik je da bi crkva stajala neposvećena. No trebalo bi uzeti u obzir mogućnost postojanja ranoromaničke crkve koja je obnovljena ili iznova građena u 12. stoljeću ili je u međuvremenu bila porušena od Saracena koji su konstantno napadali obalu. Dakako, netreba isključiti mogućnost postojanja neke Justinijanove utvrde popout one na obližnjem otočiću Svetcu. Justinijanove utvrde bile su česte po srednjodalmatinskim otocima. Gradile su se skoro na svakom otoku i to na ključnim pozicijama da jedna na drugoj opaze vatru u slučaju neke opasnosti. Budući da je mjesto na kojem se nalazi samostan i više nego pozicijski savršeno, jer mu pogled seže u daljinu te izvrsno može kontrolirati prilaz otoku, možemo postaviti tezu o postojanju utvrde. Ako je postojala utvrda ta nam hipoteza potvrđuje da je postojala vjerojatno i kapela jer je većina utvrda dobijala imena po pojedinim svetcima. Budući da arheološki radovi nisu zahvatili ovaj lokalitet trebamo pričekati valjani odgovor i hipoteze ostaviti otvorene (!). 

Prvi puta se samostan 1264. godine spominje bez imena opatije i to pod nazivom monasterium de Lessa, a 1278. godine spomenut je kao monasterium sancti Nicolai de Lesa. Grga Novak je iznio teoriju o razvitku samostana u 12. stoljeću te isključuje bilo kakvo postojanje samostanskog kompleksa prije 12. stoljeća. Ako razmatramo ovo Novakovo datiranje u široki okvir 12. stoljeća ne možemo sa sigurnošću ustvrditi dataciju koju Novak želi obznaniti. Koncem 12. stoljeća, 1181. godine, u papinim beneficijama navodi se isključivo samostan na Biševu, a na otoku Lessa se spominje crkva sv. Nikole stoga dataciju Novaka možemo odbaciti i prebaciti dataciju nastanka tek u drugoj polovici 13. stoljeća zbog potpunog nedostatka pisanih izvora. Mardešić se priklanja Ivanu Ostojiću koji smatra da samostan postoji od početka 13. stoljeća.

Važnije pitanje je razlog preseljenja benediktinaca (dakako ne svih) s susjednog otočića Biševa u sigurniju luku. Ostojčić oprezno pristupa ovom problemu sagledavajući mogućnost provale gusara na Biševo te nesigurnost redovnika na otočiću. Novak u obzir uzima provale Saracena na Jadran, a tako i na otok Biševo što je mogao biti jedan od faktora. Provale pljačkaša na Jadran, a tako i samo gusarenje, bilo je prisutno na prostoru srednjeg Jadrana od davnih dana. Teorijama koje iznose Novak i Ostojčić (poneke loše argumentirane) priklanja se i Mardešić, ali nitko od njih nije uzeo u obzir važnu činjenicu, ulogu benediktinaca kao dušebrižnika na otoku. Krajem 13. stoljeća, što vidimo iz topografije koju iščitavamo u dokumentima, Komiža se počela formirati kao naselje. Narod koji se počeo spuštati s brda i unutrašnjosti gdje su prije živjeli trebao je dušebrižnike koji će im biti duhovni vođe. Naravno treba istaknti da su otočani povukli u unutrašnjost otoka nakon Mletačkog razaranja Visa 997. kada je mjesto porušeno, a dio stanovnika odvezen u roblje o čemu nam iscrpno svjedoči mletački kroničar Ivan Đakon. To je razaranje posvjedočeno za grad Vis jer se u izvoru navodi samo civitatem Issa, a ne i Komiža čiji se toponim tek počeo razvijati, iako je kao naselje vjerojatnoo postojalo jer je i u antici ono poznato kao naselje pod nazivom Come Issaion. Na taj način treba uzeti u obzir da je potencijalno  povečanje naselja u uvali imalo potrebe za stalnim dušebrižnicima, a tako i za mjestom utvrde gdje će se skloniti u slučaju napada s mora što je na koncu dovelo do gradnje samostana – utvrde koja je za narod imala dvostruku ulogu, duhovnu i mjesta sigurnosti u vremenu nesigurnosti. Dakako, ne treba odbaciti ni teorije Novaka i Ostojića o nesigurnosti redovnika na Biševu, ali prije svega ovaj fenomen treba sagledavati kao proces koji je uzrokovalo više čimbenika koji su navedeni te je na koncu dovelo do gradnje samostana u drugoj polovici 13. stoljeća.

Svi čimbenici koji su utjecali na razvoj samostana u Komiži svojim su intenzitetom i dalekosežnošću doveli do ustaljenja redovnika u vali svetega Mikule. Početak samostana u Komiži ne treba gledati samo iz perspektive nestanka onog na Biševu već naprotiv kao postupak grananja samostana od matičnog te širenja svog kulturnog blaga koje su sa sobom nosili redovnici (oratores). Možemo konstatirati da je kontinuitet koji je počeo Ivan Grlić, 1050. godine, trajno obilježio otočku povijest, stigmatizirao i postavio konstantu koja nam daje na uvid živi dokument nazočnosti hrvatske kulture na ovim prostorima od Berigojeva doba do danas te pokušava translocirati ostavštinu koja je ostala zatočena pod zemljom i pokloniti je našoj naraciji da budemo svjedoci minulih vremena. Upravo nas ova baštinska škrinja zaključana i zaboravljena na otoku Visu, sazidanom od najfinije brušenih oblutaka povijesti, kulture i baštine, poučava, opominje i zove da joj pristupimo s velikom pozornošću i pijetetom te joj damo dio sebe kako bi povijesna praksa literarne stilistike postala dugovječna naracija minulih dana u vječnosti koju su redovnici oslikali trajnim akvarelom i tako nam poklonili neprocjenjiv i impozantan predmet proučavanja.

BIBLIOGRAFIJA

Izvori:

Codex 1904: Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. II. priredio T. Smičiklas, Zagreb: JAZU, 1904.

Codex 1908: Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. VI. priredio T. Smičiklas, Zagreb: JAZU, 1908.

Documenta 1877: Documenta historiae Croaticae periodum antiquam, priredio F. Rački, Zagreb: Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium, 1877.

Literatura: 

Bezić Božanić 2007: Nevenka Bezić Božanić, Iz prošlosti Visa, Zagreb: MH, 2007.

Fisković 1968: Cvito Fisković, „Spomenici otoka Visa od 9. do 19. Stoljeća,“ u: Viški spomenici, ur. N. Bezić-Božanić, Split: OV-Vis, 1968.

Mardešić 1993: Andrija Vojko Maredešić, Povijesna zrnca o otocima Viškog arhipelaga, sv. I. Vis: Ogranak MH Vis, 1993.

Mardešić 2001: Andrija Vojko Maredešić, Povijesna zrnca o otocima Viškog arhipelaga, sv. II. Vis: Ogranak MH Vis, 2001.

Novak 1961: Grga Novak, Vis I., Zagreb: JAZU, 1961.

Ostojić 1964: Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. II., Split: TKZ, 1964. 

Radić 1896: Frano Radić, „Starinske crkve i samostani hrvatskih benediktinaca kod Komiže na otoku i Visu i nasusjednom otočiću Biševu,“ u: Starohrvatska prosvjeta II., ur. F. Radić, Knin: HSD, 1896.

Udiljak 2017: Udiljak, Vinko. „Posjeta pape AlixiPro temporae – časopis studenata povijesti  (2017), u pripremi (rad predan uredništvu)